Porin 2011: Živjela estrada, alternativa nek’ se snalazi!

Redovni godišnji glazbeni sajam taštine nije donio ništa novoga, osim što je jednu siromašnu diskografsku godinu prikazao gorom nego što jest.

Oliver i Gibonni na Porinu (Foto: porin.info)

Malo je nedostajalo da se u Biogradu dogodi čudo. Da je Gibonniju kojim slučajem izmakla nagrada za album godine, ovdje bismo sada mirne duše ustvrdili da se porinovsko biračko tijelo konačno sabralo, selektiralo i izliječilo od dugogodišnje navade da bez razmišljanja upire prstom u Stipišićevo ili Dragojevićevo ime, pod izgovorom da od toga sigurno ne postoji ništa bolje.  Doduše, ne može se reći da je „Toleranca“ u svojoj konkurenciji za album godine nezasluženo odnijela pobjedu. Pored nipošto najboljeg albuma u karijeri Jinxa i koncertnog ostvarenja TBF-a (koje po logici stvari ne bi ni trebao konkurirati za album godine budući da se radi o skupu već prije objavljenih pjesama), izbor Gibonnijevog prearanžiranog, no solidnog uratka i nije nešto oko čega bi se trebalo pretjerano nervirati.

No, zato je tu Jelena Rozga, koju su na osnovu jedne pjesme na estradni tron uzdigli mediji kojima je i Halid Bešlić „kralj“, Neda Ukraden „legenda“, a Haris ‘nisam ni prošo pored škole’ Džinović „zvijezda“. Pa, eto, zašto Jelena recimo ne bi bila kraljica. A kraljica je na Porinu dokazala i da ima kraljevstvo. Glasovima publike Rozgina je notorna „Bižuterija“ proglašena hitom godine, čime je uvaženi Porin estradno zabrazdio dublje nego ikada prije.

A za to mu nije ni samo Rozga kriva. Iako bi se (novi) čelnici Porina zasigurno kleli u „sveti cilj“ podizanja ukupnih standarda naše scene, u izravnom prijenosu najveće hrvatske glazbene nagrade nije bilo mjesta za kategorije poput – najbolji alternativni, najbolji klupski te najbolji instrumentalni album. Zbog toga dobitnici Darko Rundek i Elemental nisu ni prismrdili na pozornicu već su im kipići dodijeljeni valjda negdje u garderobi, iako se radi o vlasnicima ponajboljih izdanja godine. Ista bi sudbina zadesila i The Bambi Molesterse, no oni su srećom dobili statuu za najbolji rock album. Pored konkurenata Kino kluba i Markiza bilo bi zbilja čudno da je odlučeno drugačije.

A upravo je slučaj Markiza, diskografskih debitanata i iskusnih zagrebačkih glazbenika, pokazao da je glasačko tijelo i dalje jedna od bolnih točaka Porina. Glasača je previše, ono što se naziva „strukom“ obuhvaća preširok dijapazon ljudi, a zaokružuje se napamet, po inerciji, pa se tako događa da teen pozeri iz Kino kluba dignu kipić za najboljeg novog izvođača pred nosom Markizu, autorima jednog od najboljih rock prvijenaca zadnjih godina u nas. No, tko je uopće poslušao taj Markiz, zar ne? E pa baš to…

Ništa novoga, dakle, osim što Porinova statua više nije od stakla, već od kamena. Pravog bračkog, kako smo čuli u nekoliko navrata. Ostalo je manje više isto; manifestacija je još uvijek uglavnom dosadnjikava, šablonska, bez dinamike i s poluuspjelim skečevima, Massimo je opet ponio titulu najboljeg vokala, a uvijek se netko i ne pojavi – ovoga puta Jinxi (najbolji pop album i najbolja grupa s vokalom). A bilo je i omanjih šokova – neupitno kvalitetan, ali izrazito nezabavan album Miroslava Tadića i Rade Šerbedžije ‘Ponekad dolazim, ponekad odlazim’ proglašen je – jeste li spremni – najboljim zabavnim albumom! Pa tko kaže da Porinovci nemaju smisla za humor.

Ako još uvijek vrijedi pravilo da Porin pokazuje kakva nam je protekla godina bila u glazbenom smislu, onda je bila jedna od siromašnijih. No, zašto se bunimo, dobili smo novu kraljicu estrade, a i Sade i Springsteen su nam sigurno zahvalni na Porinima. Samo se ne zna sa sigurnošću gdje su zapeli u nedjelju, možda su slavili s Jinxima.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X