Porto Morto je na visokoj razini, ali ta razina zahtijeva još više truda kako bi se otključale sve brave.
U ovo vrijeme glazbenog postmodernizma i ubitačne konkurencije možda je najbolje krenuti pretenciozno ili nikako. Jednostavno je prevelik šum scene da bi ga nešto što kreće s početka dovoljno nadglasalo i odradilo dovoljno persuazije i skretanje pozornosti na sebe, jer pravila igre mijenjaju se daleko brže nego što to primijećujemo. Zagrebački progresivni sastav Porto Morto kojeg čine Hrvoje Klemenčić, Antun Aleksa, Leo Beslać, Juraj Borić, Matija Brajković, Roko Crnić, Matej Perić i Marijan Uroić upravo je pretenciozno ušao u igru.
Osjetno je da nije samo šest godina sniman eponimni prvijenac objavljen u prosincu prošle godine, već je tijekom istog vremena stvarana kompletna koncepcija nečeg novog, grandioznog i neponovljivog. U dobroj mjeri to je i učinjeno, ali su uslijed procesuiranja velikog broja detalja po putu iskrsle i neke stranputice u krovnoj konstrukciji same koncepcije, na kojima ako se u budućnosti poradi moći će se govoriti o sastavu koji je u stanju stvoriti nepogrešivi duende. No sada to nije slučaj.
Porto Morto je na visokoj razini, ali ta razina zahtijeva još više truda kako bi se otključale sve brave. Sam uvod albuma je u najmanju ruku spektakularan. Pjesma „Hrast“ u sebi nosi predivne stilske kolaže, od utjecaja Haustora u kroz fuziji psihodelije i afričkog duba, te naglog zaokreta u oazu Beach Boysa, snažno nošena ujedno i refrenom i jedinim stihom „Kad me zgaze, ja ću s njima ić“. U neku ruku dobra udica i za glazbene kritičare. To je pjesma za njih zgazit, a onda slijepo pratit Porto Morto i do najzačkoljastijih zvukovnih zakutaka. Još kad se nakon „Hrasta“ nanižu dva prvotna singla „Ručak u podne“ i „Isplazi krovove“ stvar bi trebala biti zabetonirana.
No nije tako, jer nakon te tri pjesme uho u toj silno maštovito posloženoj glazbenoj šumi ipak želi pronaći neki oslonac, neko stablo. Iako je osjetna atmosfera otuđenosti, riječ je o djelu prilično razbijenog lirskog fokusa, bez neke jasne niti, već kao da je osmišljena kaleidoskopskim slaganjem segmenata, a opet nije riječ o kaosu (jer svaki kaos zrači svojim posebnim magnetizmom). Bila bi neistina reći da dobre lirike nema, ali se mora čekati na „Zadnji dan zime“ i „Previše kraljeva“ u kojima se pametno staje na loptu oslanjajući se na baladnu britpop školu i izvedbe na način po kojima smo upamtili jednog Iana Browna ili Richarda Ashcrofta, pa možda u tom grmu leži zec koji kroji neke odgovore za Klemenčića i Nikšića u budućem radu.
U glazbenom smislu također slična situacija. Naizgled sav taj kaos i nije kaos već točno određena konstrukcija i tu se dolazi do akutnog problema hermetičnosti kojoj doprinosi šum stilova jednako kao i nedostatak jasno definiranog vokala u cijeloj prvoj polovici albuma, tj. nekog tko bi trebao biti vođa i upravljati tom snažnom kakofonijom. Pojednostavljeno kazano, kao da primjerice Mothers of Invention krenu u izvedbu, ali obezglavljenu za jednog Zappu koji je zadužen za trasiranje tog uvrnutog putovanja, jer to ipak u konačnici i treba biti putovanje. Također jazz treba brisati iz formule Porta Morta (ako netko tu traži opravdanje). Djelo se naslanja na elemente jazza, ali jazz nije u njegovoj nosivoj strukturi, a i tu se opet dolazi do onog krucijalnog pitanja: „Tko vodi ovaj mali orkestar?“, što je također osjetno i u njihovoj koncertnoj izvedbi.
Dakako cilj ove recenzije nije obeshrabriti Porto Morto u svojim nastojanjima. Grupa se uhvatila opasno zahtijevne glazbene forme na kojoj se još mora poraditi na izražajnosti, a time i na opravdanosti pretencioznog uzleta, koji je, kad se podvuče crta, svakako dobar start. Oblikovanje je tek započelo.
Ocjena: 7/10
(Samizdat, 2016.)