Porto Morto ‘Portofon’ – što god ‘pritisnuli’ nećete pogriješiti

Zagrebački art rock ima nove uzdanice. Porto Morto koji su karijeru započeli 2016. godine i predstavili se eponimnim prvijencem, na kojem je taj mali orkestar obznanio da ga najviše zanimaju eksperimenti s formama, no na novom albumu je izbrusio izričaj, ‘otkrio ritam’ i riješio se balasta pretencioznih razbijanja forme.

Porto Morto ‘Portofon’

Nije dakako eksperimentiranje i razbijanje forme loša pojava u glazbi, daleko od toga, no problem s grupom Porto Morto na prvijencu objavljenom prije tri godine je bio da će jedan kreativno potentan sastav u startu ostati ‘izgubljen u prijevodu’ što bi ga nepotrebno zadržalo na poziciji koja bi mu onemogućila ekspanziju u trenutku kad je ta ekspanzija nužno potrebna. U tom smislu album „Portofon“ donosi hvalevrijedan preokret.

Porto Morto unio je poletnost, zaigrao u dobrom dijelu na elemente funka, oslobodio se bremena zagrebačkog art rock nasljeđa i donio jedan svjež i maštovit zvuk radiofoničnog potencijala, pritom ne gubeći svoju kreativnu nit – dakle, bez kompromisa. Shvatili su kao sastav da zagrebačko art rock nasljeđe u kojem je neprikosnoven jedan Rundek, treba u sebi ‘ubiti’ kako bi se ‘rodilo’ nešto novo, jer Porto Morto to mogu, oni ne trebaju biti ničija kopija. Samim takvim pristupom dogodilo im se da je upravo Rundeka ‘potegnula’ njihova glazba te je odlučio gostovati u „Hodaj“, pjesmi koja više duguje Albarnovoj ‘digitaliji’ u sastavu Gorillaz, nego, recimo, Haustoru. A kad se već spominje ‘digitalija’, tj. elektronika, taj outfit Portu Mortu odlično stoji.

Dale su se te promjene naslutiti još s prvim singlom „Kuća“, no jedan singl ‘ne čini proljeće’, ali s objavom „Portofona“ uvodni niz „Ne Ne Ne Ne“, „Kuća“, „Alarmi“ i „Hodaj“ su i više nego jasni znak koliko Porto Morto kao bend gušta u zaokretu i otkrivanju svog novog zvuka. Iznenađenja ni tu ne staju, jer ‘kashmirska’ polu-balada „Bijeg“ lirski i kozmopolitski otvara gorući problem migracija ljudi na nekoliko nivoa, izbjegavajući direktne razloge u narativu, ali upravo glazbenim obrascima asocira na problem koji trenutno seže od Sirije do Bregane. Na nju se nadovezuje „Šećer“ kao još jedan od obrazaca bijega od svega, čija sanjiva sladunjavost također osvještava da je narkomanija tu među nama, i u sveopćem beznađu, prisutna u svom ‘punom sjaju’.

Dakako, Porto Morto je u glazbenom smislu daleko od bijega i skrivanja, već hrabro i maštovito otvara i posljednja poglavlja albuma. Tako između „Sajle“ utopljenom u zvuk šezdesetih i finalnog brass otkivka „Sjedni“, kojim po posljednji put rastjeruje svaku sumnju u nadahnuće albuma, uglavljuje svoju inačicu pristupa R&B-iju sa svim pratećim elementima pa tako i auto-tuneom suvereno dokazujući kako smisleno korespondira i u modernim okvirima.

Ako me sjećanje ne vara, ideja naziva „Portofon“, koji je odlična igra značenja spram postojeće i raširene kovanice ‘portafon’, stara je valjda koliko i Porto Morto, ali ju je grupa očigledno čuvala do trenutka kad će ‘zazavoniti’ na pravi taster. Također pokazalo se da su Roko Crnić i ekipa daleko fokusiraniji i egzaktni kad im se kreiranje albuma ne proteže u vječnost, naime rad na debitantskom ostvarenju trajao je šest godina. Rezultat toga je nedvojbeno izvrstan. „Portofon“ je u svojih nešto više od pola sata trajanja i devet pjesama istovremeno zbijen i raskošan uradak koji vam do posljednjeg trena neće dati da se od njega odvojite kao slušatelj. Koji god taster pritisnuli na „Portofonu“ – pozvonit ćete na pravo mjesto.

Ocjena: 9/10

(Samizdat, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X