Postolar Tripper u Tvornici proslavio deseti rođendan

Ugodno popunjen Veliki pogon Tvornice, razdragani, raspjevani i rasplesani fanovi, hrpa pozitivne energije i jedna lijepa rođendanska torta na kraju: bolji 10. rođendan od toga dečki iz grupe Postolar Tripper nisu mogli poželjeti.

Postolar Tripper i rođendanska torta na pozornici u Tvornici (Foto: Tomislav Rosandić)

Glazbena priča Postolara Trippera počela je prije 10-ak godina na zadarskom radiju 057, kada su današnji frontmeni benda, Davor Valčić i Darko Predragović-Dabi napravili par reklamnih singlova, nemajući apsolutno nikakva očekivanja od toga. Ipak, kako sami kažu, od onda su se nekom čudnom kozmičkom energijom stvari počele razvijati prilično brzo i gotovo nestvarno, da bi sve kulminiralo sa prvim velikim (a u dosadašnjoj karijeri zasigurno najpoznatijim) hitom, legendarnom „Tužnom pričom sa sela“ (ili “koga čega janjetine, komu čemu meni!” pjesmom), koja je bila iznimno dobro prihvaćena od mlađe publike i onih koji su bili željni novog i svježeg zvuka. Danas, dekadu nakon tih blitzkrieg početaka, Postolar Tripper iza sebe ima tri albuma ( plus „Zamisli život u ritmu cipela za ples“, koji je album prerada hrvatskih novovalnih klasika), te su si stvorili poprilično jako ime, temeljeno na unikatnom stilu i posebnom ska/reggae/hip-hop/rock/etno spinu na cijeli i svaki od tih žanrova.

Ono što će prvo zapeti za uho svakom slušatelju je jezična posebnost, toliko specifična za područje Zadra i zadarskog zaleđa, od kuda i dolazi većina od današnjih sedam članova benda, i koja je učinila Postolara draguljem na hrvatskoj glazbenoj sceni. U početku je možda teško pohvatati o čemu se tu točno radi, i sve zvuči kao neka nerazumljiva dalmatinska zajebancija, ali Postolar Tripper svojom lirikom vrlo dobro barata kako socijalnom tematikom i ‘državnim pitanjima’, tako i svakodnevnim banalnostima života, poput opijanja, ljubavi, ribarskog života i gradela. Publika je to očigledno znala prepoznati, jer je sinoć u Tvornici pjevala i hopsala puna dva sata uz najveće hitove ovoga sastava. Kako je i bilo za očekivati, bend se uglavnom orijentirao na vesele poskočice, koje su dobrano zagrijale plesne nožice, ali se našlo mjesta i za pokoju stvar koja više naginje hip-hopu, pa čak i rocku. Ipak, ako se Postolar Tripper negdje treba ukalupiti, onda bi to bio ska, a hvala bogu da na tri albuma imaju dovoljno kvalitetnog materijala da ispune cijelu plesnu večer.

Počelo je laganijim zagrijavanjem uz „Gradeladu“ i „Jamo Rastu“, kojima su se publika i bend još ‘upoznavali’ i tek počinjali širiti pozitivnu energiju. Dečki iz benda su od samoga početka bili vrlo dobro raspoloženi, ne prezajući upustiti se u konverzaciju i interakciju sa svojim fanovima, što su im ovi znali itekako vratiti. Kako su se svi zagrijavali, tako su na repertoar počeli dolaziti sve veći i plesniji hitovi, a preko „Zorane, vrati se kući“, „Burze rada“, „Nataše“, „Kruva bez motike“ i „Ona za ribara neće“ smo mogli čuti cijeli presjek njihove, za sada kratke, ali za jedan hrvatski ska/reggae bend itekako bogate karijere. Sva sreća da je bend sa početnih dva člana porastao na respektabilnu sedmoricu, od kojih je za sam ska/reggae zvuk zasigurno najvažnija truba (a kada se na pozornici pridruži i drugi trubač, i to Stipe iz Hladnog Piva, onda cijela situacija postaje još i bolja) i perkusije. Cijeli bend je disao vrlo dobro i glazbeno su svoj dio odradili gotovo pa savršeno, a jedina veća zamjerka ide na ozvučenje prilikom bržih stvari, kada se vokal gubi i postaje nerazumljivo mumljanje. Ali to je uvijek prisutan problem kada se kombinira takav prostor i brza i energična pjesma.

Postolar Tripper u Tvornici (Foto: Tomislav Rosandić)

Večer je polagano odmicala, a kako su se na pozornici redali hitovi ovog mladog sastava, postajalo je sve jasnije koliko ljudima trebaju ovakvi unikatni bendovi, koji će ih trgnuti iz letargije generičkih gluposti koje svakodnevno moraju slušati po televiziji i na radiju. Prava erupcija oduševljenja i vulkan pozitivnih vibraciju su eksplodirali kada su dečki zasvirali „Na rubu ponora“, „Marijanu“ i dakako, „Tužnu priču sa sela“; možda zato što im je tematika tih pjesama najbliža, možda zato jer se dečkima tada na pozornici pridružio Shot iz Elementala, a možda jednostavno zato jer su tako prokleto zarazne i plesne. „Tužna priča sa sela“ bila je i zadnja pjesma ovog ‘službenog’ dijela koncerta, kada je na pozornicu dovezena i velika torta: poklon djevojaka, žena i prijatelja članova benda. Brzo je podijeljena sa publikom, čime je na simbolički način obilježen kraj ovog rođendanskog slavlja. Dečki su uspjeli smognuti još malo snage i izaći na jedan bis, gdje su uz „Disko Talibana“ i „Na rubu ponora“ iscrpili zadnje atome snage iz publike.

Dva sata tako energičnog, zabavnog ali i visoko profesionalnog nastupa rijetko vidimo i od puno poznatijih bendova, ali to je uvijek bio čar ovih koji se tek (a u našim uvjetima vrlo često i ‘još uvijek’) probijaju: spremni su dati sve svojoj publici. Zato ih valjda toliko i cijenimo. Tvornica se još jednom pokazala kao izvrsno koncertno odredište za one malo ‘drugačijeg’ ukusa, premda su mi osobno za bendove poput Postolara Trippera mnogo prigodniji i ugodniji manji i intimniji prostori. Ipak, 10 godina se slavi samo jednom, a nadamo se da će se slaviti i druga dekada. Ne sumnjamo da će Postolari nastaviti u dobrom smjeru, s društvenim pričama ispričanima na jedan unikatan ali zabavan način, a mi ćemo ih i dalje voljeti, te zajedno s njima napraviti ‘još jedan korak naprijed’.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X