U subotu, 9. 11. početak visokoškolskog obrazovanja proslavili su zagrebački studenti i (istina rijetke) studentice FER-a na ovogodišnjoj brucošijadi u organizaciji Saveza Studenata FER-a i KSET-a, na opću radost Zagrepčana koji su iskoristili priliku za provod na jesenskom festivalu.
Fakultet je i ove godine pretvoren u koncertni prostor, i to sa tri odnosno četiri (“Votafak stage” nisam čekirala) pozornice te “Brucistar kinom s ok brojem zvjezdica” u kojem je program krenuo u 21 sat. “Electro stage” skoro da nisam ni primijetila, svratila sam do njega u prvom krstarenju FER-ovim hodnicima, ali bio je skoro potpuno prazan. Vjerujem da se kasnije napunio, jer su i druga dva bila krcata. Napominjem odmah da to znači i da nisam čula ni DJ-e, što nije pretjerano negativno uzmemo li u obzir moje poznavanje tih žanrova, ali napominjem da su mjuzu puštali Full Ferry, Mimi i Jan Kinčl.
Publika je većinom cirkulirala između glavnog “Sinusmatik stagea” i sporednog “Second stagea” pa brucošijada FER-a, od milja nazvana Brucifer, već godinama po organizaciji i broju bendova odnosno DJ-a više podsjeća na punokrvni jesenski festival nego na tulum brucoša. Tom ugođaju doprinosili su i kokičari, baloni, kao i mjesto na kojem se prodavao merch, koje je pokojim posjetiteljima poslužilo i samo kao zamjena za šank, s nešto manje gužve.
Večer je otvorio Terminator na glavnom stageu i FER je još uvijek više ličio na fakultet usred kojeg je netko nataknuo šank, a studenti polijepili plakate i putokaze za garderobu. Mnogi drugi već su polako popunili prostor, a za to vrijeme na drugom stejdžu svoje su odsvirali Trophy Jump i Igralom. Festivalski gledano, mogli bismo reći da su, po položaju u satnici, ne nužno i po kvaliteti, ova četiri benda bili predgrupe. Među njima bih izdvojila Mnoge druge, koji lako usklađuju svoje mnoge instrumente i znaju kako rasplesati čak i (još uvijek) trijeznu publiku. Raspoznala sam da su odsvirali pjesme poput “Duboka” i “Galileo”, koja je nastala u suradnji s otočkim rockom iza imena Valentino Bošković.
Sljedeća dva izvođača, She Loves Pablo na glavnom i Zoster na drugom stejdžu, po meni su imali najbolje nastupe na brucošijadi. I jedan i drugi bend imaju svoju publiku, oba benda imaju i dobar broj kilometara na turnejama i festivalsko vrijeme ne troše na previše filozofiranja, a isto tako nisu ni potpuno odvojeni od publike, nego ipak kažu ono što žele podijeliti. Na kraju, i jedan i drugi bend imaju prepoznatljive vokale i vlastite stilove koji se uklapaju u svjetske okvire svojih žanrova bez da ikoga imitiraju. Osim njih, odličan nastup imali su i Koala Voice.
She Loves Pablo su odsvirali čak tri nove stvari i svejedno nisu upilali, a to je uvijek rizik s predstavljanjem novog materijala na kratkim svirkama. Gitarist Jimmy odmah je pri početku koncerta šarmirao publiku kad se obratio brucošima FER-a i podijelio s njima da je studij važan, što on dobro zna jer je baš na tom faksu proveo 16 godina.
Otvorili su s “Next of Kin” i “Try Mandarin” s istoimenog albuma, a nakon nove “Houdini” vratili su se stvarima koje publika bolje poznaje, odnosno “Burning my Soul” i plesnoj “You Won’t Go to Heaven When I Eat Your Ghost”, tijekom koje je Šimek razuvjerio i one zadnje skeptike koji su mislili da je ne može otpjevati uživo. Stariju “I am the Motor” uglavili su između dvije nove “No Modest Line Is Your Belief” i “All Black”, a na jednoj od njih su Šimek i Jimmy super uskladili vokale, u maniri Alice in Chains. Za kraj su ostavili “Gamblin” i “Over It All”, a da je netko gledao publiku bez zvuka, pomislio bi da se radi o pank koncertu jer je u prvim redovima nastala poštena šutka.
Početak Zostera nisam uhvatila jer sam Pablosima ostala dužna izvještaj još otkad sam zakasnila kad su svirali prije Red Fanga u Močvari pa sam ih htjela poslušati do kraja. Zosterovci su bili u svojim prepoznatljivim košuljama, vokal Mario je dominirao pozornicom, a gitarist Atila je, kao i ovog ljeta na Regiusu, opet bio u suknji do koljena. Publika svih generacija i rodova njihala se u ritmu “Banana Stejta” i “Utopije”, a Mario nije trebao ni pjevati refren od “Ko je jamio…”, barem sudeći po ludilu koje je nastupilo već uz prve taktove te stvari.
Surf rock zatalasao je FER uz nenamjerno prigodnu “Izbjeglicu”, na koju se nenamjerno prigodno nadovezala “Bezbolnim palicama”. Uslijedila je “Volio sam te”, koja možda i nije najsretniji izbor za setlistu s obzirom na recentne vijesti vezane za obiteljsko nasilje, ali hej, ako ću Zosteru cijepati dlake zbog jednog refrena dubinski tužne pjesme, što bih onda trebala reći o Brkovima? Zosterova pjesma je barem lijepa i ne hrani se primitivizmom. Odsvirali su još diskoidnu “Američki film”, kojoj su u zadnjem dijelu, ako se ne varam, dodali i par filmova koji su izašli nakon objavljivanja te pjesme.
Kad je Zoster završio, na “Sinusmatik” stejdžu Svemirko je već pokretao publiku svojim mekim kozmičkim gitarama. Uhvatila sam im samo par pjesama, ali atrij FER-a, odnosno prostor ispred glavnog stejdža već je bio popunjen skroz do šankova. Podovi su postajali sve klizaviji, što nije sprečavalo čaganje uz “Miris grada”, a atmosfera sve opuštenija, npr. mogu navesti jer se dosad razvjetrilo: uočeno je par hrabrih koji su pušili unatoč zabrani i tome što je postojao prostor predviđen za to. Poslušala sam još “Možda nisam dobar” i preselila se pred drugi stejdž.
Na “Second” stejdžu Sajsi MC odlično se nastavila na Zostere, iako su oni općenito bili bolje uštimani. Naravno, za tonce trebamo imati razumijevanja jer su radili u neljudskim uvjetima, ali na rep nastupu bi mi bilo draže da je bas bio malo glasniji, a i da se Sajsi malo bolje čula. Ona je svoj nastup odradila profi, i više nego, jer joj je ovo bio prvi put na brucošijadi, iako je i sama bila vrijedna studentkinja koja je na beogradskom Fakultetu političkih nauka studirala 16 godina (što me navodi ili da se zapitam jesam li dobro zapamtila koliko je gitarist iz She Loves Pablo studirao, ili da provjerim postoji li korelacija između nastupa na Bruciferu i studiranja 16 godina).
Sajsi je krenula hitom Krankšvestera “Sasha Grey”, koja je bila zagrijavanje prije “Antifa kučki”, “Pape” i “Došla sam da dam” koju u originalu izvodi s The Beatshakersima. Nakon tog punokrvnog partija, malo smo se smirili uz “Nesanicu”, a razbudila nas je “Antidepresivima” i “Liz Taylor”, kojoj je refren dobro poznat zagrebačkoj publici. Pomalo deprimirajući “Žileti” bili su novi predah i za Sajsi i za publiku, a potom je izvela svoj novi hit na kojem je Tijana napokon dobila priliku da se vokalski razmaše, nesumnjivo jer, kao i mnoge emancipirane i druge žene, duboko osjeća riječi refrena genijalne “Meni se ne udaje”. Sajsi je nastup zapečatila uz “Pevaljku” i “Sve” (na kojoj ustvari feata Frenkiju) i kao boginja kakva je napustila stejdž.
Brkovi odnose titulu najizdržljivijeg benda brucošijade, jer su nastupali dobrih dva sata, a publika je dok su svirali bila u deliriju, a između pjesama pozorno slušala stand-up vokala Shamsa. Spoj cajki i panka je, izgleda, ono što je nedostajalo našoj muzici do pojave Brkova, a prema podignutim rukama, zabačenim glavama i žilama napetima od pjevanja, jasno mi je da ih ljudi obožavaju. Nažalost ili srećom, ne dijelim to oduševljenje. Iako vidim privlačnost koju istočni melos ima, čak i onda kad je ubačen u pop muziku, ipak mi refreni poput kurvo prokleta nekako ne pogađaju nit za estetsko, a obično napustim razgovor ako netko koristi konstrukcije poput “grad je bio pun cigana i bonđovija” ili općenito ruganje izjednačuje s humorom, pa sam se tako i u subotu povukla prema drugom stejdžu. Tko voli surove tekstove i rifove, nek izvoli.
Dobrodošlo pročišćenje melodijom moglo se naći na drugom stejdžu uz Porto Morto koji su krenuli s blagim zakašnjenjem jer su se prije koncerta morali još malo uštimati, što je razumljivo pošto su svirali nakon Sajsi i reperskog aranžmana, a to šiftanje bend-reperi-bend zna biti dosta zeznuto. Ipak, imali su dovoljno vremena da odsviraju stvari tipa “Hrast”, “Nitko nikad ne ide sza mnom” ili “Hodaj” (na kojoj im inače feata Darko Rundek). U svakom slučaju bazovita muzika kakva se i očekuje od Jeboton produkcije. Jedino je šteta da je publika neravnomjerno bila raspoređena ispred stejdževa u korist Brkova.
Zadnji je na glavnom stejdžu bio Vojko u pratnji DJ Vrha, a sa svirkom je krenuo iza tri ujutro. Općenito su izvođači poštovali satnicu i nisu previše kasnili, za što trebamo zahvaliti ekipi iza pozornice, u organizaciji, koji su mahom i sami studenti. Vojko je otvorio megahitom “Ne može” sa svog solo albuma, na koji se nastavio “Cilit Beng”, nažalost bez Vuka Oreba, koji mu na toj stvari feata na albumu, isto kao i na sljedećoj koju je svirao, “Rođendan”. Publika je repala s Vojkom, a ne sumnjam da bi oduševljenje bilo još veće da je repala i s Orebom, s obzirom da za uvježbavanje hip hop stvari nije potrebno toliko proba kao da recimo nastupaju s bendom, a iz pouzdanih izvora poznato je da je Vukov matični brlog opet u Zagrebu pa mislim da nisam jedina koja se ponadala da bi mogao svratiti.
Subotnja setlista me odmah podsjetila na Vojkov ovoljetni repertoar iz Sinja, doduše ovaj put u dosta pozitivnijoj atmosferi. Osim spomenutih stvari, uhvatila sam još “Zovi čovika” i prije finalnog povlačenja preselila još jednom do manjeg stejdža.
Iznenađenje brucošijade za mene su svakako slovenski Koala Voice, koji su po godinama bliže brucošima nego razini na kojoj sviraju. Karizmatična četvorka osvaja svojim uvrnutim pokretima, uz koje su njihove pjesme zvučale kao da su dobro poznate i ljudima koji ih prvi put čuju. Popeli su se na stejdž kao da su došli kod nekoga u dnevni boravak, a onda demonstrirali kako se na prvoj svirci, pred šačicom ljudi, stječe vjernu publiku.
Krenuli su sa zavodljivim instrumentalom “Dirty Koala”, a dok su majstori duhovitosti u publici vikali “sviraj Motorhead”, slovenske koale nastavile su po svome uz stvari poput “Sierra” i “Woke up from Yesterday”. Bubnjar Miha pjeva prateće glasove pjevačici Manci koja svira i ritam gitaru. Čitav bend ima odličnu kemiju i vidi se da uživaju u tome što rade. Nažalost, većina publike bila je na Vojku i nastup Koala Voicea izgledao je kao nešto između aftera i svirke u vršačkoj Rupi u utorak navečer, ali svirali su kao da su pred stadionom i svakako su spremni za neki duži samostalni nastup u Zagrebu.
Sve u svemu, brucošijada FER-a bila je pozitivno iskustvo, unatoč gužvi i manjim problemima sa zvukom na sporednom stejdžu. Nastupio je još i bend imena Zmaj, ali kako sam već treći put ponovo dočekala svoju godinu svinje, jasno vam je da ipak nisam mogla izdržati do zore. Davno su bila ta vremena kad sam vapila za danas nepostojećim Sidrom, koje eto nove generacije studenata neće moći doživjeti. Nema veze, one će negdje već baciti svoje sidro.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
