Zbog trenutaka kakav su sinoć proživjeli My Buddy Moose ljudi i odlučuju osnovati bend. Bolji koncertni happening nisam dugo doživio… a na koncertima sam stalno.
Kao što sam prije tjedan dana naveo u recenziji novog albuma „Shine! Shine! Shine!“ riječki My Buddy Moose je jedan od onih upornih bendova koji vrti svoj film i ima svoju priču bez obzira na prepreke, posebice onu najveću u Hrvatskoj, a to je pjevanje na engleskom jeziku koje uključuje borbu za svakog fana dokazivanjem na nastupima uživo.
Na posljednjem koncertu u Zagrebu koji se održao prije skoro točno godinu dana u malom pogonu Tvornice kulture, bend je pred stotinjak vjernih fanova napravio uobičajeno dobar štimung i tada predstavio oko 5-6 pjesama s albuma koji je bio u nastanku. Što se tiče broja prisutnih na koncertu, to je već bila postala ustaljena brojka onih koji ih slušaju u Zagrebu. Stoga je sinoćnji koncert u prepunom Vintage Industrial Baru bio pravi tektonski poremećaj, kako kod dugogodišnjih fanova, tako i u glavama članova benda tj. Luke Benčića, Matka Botića, Ištvana Širole – Pište i Jasmina Đečevića. Bila je to promocija albuma po svim gabaritima kako to rade veća imena na Zapadu.
Krenuli su My Buddy Moose sigurno već na početku, ali je taj dio bio pomalo ukočen. Privikavao se bend na toliki broj ljudi ispred sebe, privikavali su se ljudi na njih. No stvari su se počele zakuhavati nakon što su na repertoar došle „Shine! Shine! Shine!“ i „Streets“. Počeo se stvarati amalgam i publika i bend su sve više postajali jedno. Nije se dogodilo osipanje zadnjih redova. Stvari su se zakotrljale u pravom smjeru.
My Buddy Moose je grizao sve više, feeling sa pozornice se cijedio kao med, bilo da je ‘udarala’ sama četvorka ili se izmjenjivali gosti; Vava i Dinko Tomljanović na slide gitarama i pedal steelu, Chris Eckman za mikrofonom i s gitarom. My Buddy Moose su dokazali da su veliki bend već i u službenom dijelu koji je trajao sat i pol da bi u ekstatičnim bisevima koji su se potom počeli nizati stvar po pitanju emocija izmakla kontroli, u pozitivnom smislu dakako. Bio je to onaj My Buddy Moose koji je 2006. u Ksetu ekstatično skakao po pozornici i pored kvalitetne gitarske americane isporučivao čisti adrenalin.
Bend nije publici dopuštao predah. Sve je ključalo i kad se bubnjar Jasmin Đečević šetao pozornicom i udaranjem palice o palicu još sugestivnije prisutnima davao ritam. Publika iz prvih redova potpuno je otkačila, jer kako drugačije objasniti to da je bacala novčanice od 100 i 50 kuna na pozornicu bendu pred noge. Bila je to jedna potpuno nova dimenzija ekstaze, jer uobičajeno je na narodnjačkim dernecima muzičarima gurati novčanice među žice i u puhačke instrumente, ali bacati lovu na pozornicu tijekom rock koncerta… ne znam je li se tako nešto ikad dogodilo.
Kako god bilo, to što se počelo događati u Vintage Industrial Baru upućuje na to kako se taj prostor potpuno neočekivano prometnuo u najluđe koncertno mjesto u gradu, kao da su zaživjeli najbolji dani ere Kulušića, jer ono što se tamo događa u potpunosti nije onaj gunđavi Zagreb, već rock and roll. Da nije tako, My Buddy Moose sigurno ne bi održali koncert života. Shine! Shine! Shine!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
