Nedavno se, nakon Breivikovog masakra i ekstremnih političkih uvjerenja, u jednim dnevnim novinama potegla rasprava o tome što slušaju nacisti. Donosimo drugi i posljednji nastavak feljtona na tu temu, iz pera našeg novinara Nevena Fitnića.

Album Fallen grupe Burzum, projekta zloglasnog Varga Vikernesa

U Americi je u devedesetima također došlo do uspona muzičke neonazi scene, s tim da su RAC i NSBM bendove zamijenili takozvani “hatecore” bendovi. Iako je hatecore početkom devedesetih bio odrednica za dio newyorških hardcore bendova – protuteža tada popularnim “pozitivnim” straight edge bendovima Gorilla Biscuits i Chain Of Strength – kao što su Sheer Terror, SFA ili Neglect, termin se ubrzo počeo koristiti za neonazi hardcore/metal bendove kao što su Bound For Glory, Bully Boys i Blue Eyed Devils. Pod krovnom ogranizacijom Hammerskin Nation, svojevrsnog pandana evropskog Blood & Honoura, američka neonazi scena je s vremenom postala sve ekstremnija, više nego njihovi prethodnici iz osamdesetih.

Dok su se primjerice No Remorse držali revizionističke strane povijesti 2. svjetskog rata u pjesmi “6 million lies”, Bully Boys su otišli korak dalje i otvoreno slavili holokaust u pjesmi “6 million more”, a robijanja članova Skrewdrivera i Skullheada zbog nasilja i izazivanja rasne mržnje se čine kao kamilica naprema robijanju američkih Hammerskinsa zbog rasno motiviranih ubojstava i oružanih pljački. Iako je scena i dalje u dubokom undergroundu, s pojavom interneta je postala dostupnija za svakog zainteresiranog, a posebno su zanimljive pojave poput Prussian Blue, benda/projekta koji se sastoji od dvije djevojčice koje pjevuše pjesme o arijevskom ponosu i obrade Skrewdrivera, čime izdavači white power muzike targetiraju na tinejdžersku publiku. Poprilično različito od agresivnih zvukova klasičnih RAC bendova.

Ipak, možda i najsličniji izvođačima s naših podneblja je češki pjevač Daniel Landa. Na spotu na Youtubeu, prije početka pjesme, dok na stageu vijore zastave i mačevi, Landa drži govor kako njega i njegovu publiku često optužuju da su fašisti, a oni su tek češki patrioti koji se svojih uvjerenja ne misle odricati. Zvuči kao nešto rečeno na jednom koncertu u Maksimiru? Daniel Landa je počeo karijeru krajem osamdesetih u prvom češkom Oi! bendu Orlik. Antikomunistički i nacionalistički orijentirani Orlik su se deklarirali i kao antifašistički bend (jer su fašisti okupirali Češku tijekom 2. svjetskog rata, pa je to nespojivo s njihovim patriotizmom), ali su među svojim pjesmama imali i par kontroverznijih skladbi usmjerenih protiv čeških Roma, pa su tako u redovima svojih fanova imali i nemali broj čeških nazi skinheadsa.

Nakon raspada Orlika, Landa započinje samostalnu karijeru i postaje jedan od najpopularnijih čeških izvođača. Muzički, riječ je o mješavini čvršćeg rocka s jedne strane (uz primjetan utjecaj kasnijih Böhse Onkelza) i tradiconalne češke glazbe. I dok tekstovi njegovih pjesama između ostalog govore o povijesti, ponosu i ljubavi prema domovini bez većih političkih kontroverzi, Landa u svojim javnim nastupima prigovara pozitivnoj diskriminaciji prema Romima, objašnjava svoju zabrinutost od islama u Europi, sumnja u učinkovitost Europske Unije, spremno stoji na braniku domovine koristeći uobičajenu retoriku klasičnih desničarskih političkih stranaka, te između ostalog, kaže: “Ja sam posljednji koji bi pozivao na nasilje, s druge strane, važno je shvatiti da smo većina i bilo bi dobro da drugi poštuju nas.“ Spot za „Protestsong“ prikazuje ojađeni narod Češke, pritisnut konzumerizmom i lažnim obećanjima političara, kako iz blata izvlači svoju zastavu u potrazi za izgubljenim ponosom. Poznata priča?

I dok se otvoreno nazi bendovi ipak neće pojavljivati tako skoro u mainstreamu, što zbog reakcija publike, medija i izdavačkih etiketa, što zbog zakonskih regulativa, s jačanjem europske desnice je za očekivati porast sve više „patriotskih“ i desničarskih izvođača koji samo pjevaju o „ljubavi prema svojoj domovini“, što bi moglo utjecati na novi val ekstremnijih bendova u undergroundu. Hoće li oni ostati vjerni svojim ideologijama ili će se prilagoditi mainstreamu, kao što su činili gore navedeni bendovi, ostaje da vidimo sami.

Prvi dio feljtona: Povijest glazbene mržnje – Od Johnnyja Rebela do RAC-a

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute