Nedavno se, nakon Breivikovog masakra i ekstremnih političkih uvjerenja, u jednim dnevnim novinama potegla rasprava o tome što slušaju nacisti. Je li u pitanju samo underground scena i koliko upliva tih ideja ima i u mainstreamu? Koji su bendovi koji su to započeli i popularizirali? U dva nastavka smo pokušali među svim tim izvođačima pronaći zajedničke sličnosti te što ih povezuje, a što razlikuje. Pa krenimo redom.
Ključan bend u tom procesu je postao nanovo reformirani Skrewdriver. Dotad bez javnih političkih izjašnjavanja, ali u situaciji bez podrške muzičkih izdavača i izdavačkih kuća, Skrewdriver su se okrenuli jedinom preostalom savezniku, National Frontu, koji je formirao prvu etiketu za svoje muzičke istomišljenike, White Noise. Sada kao otvoreno rasistički bend, za White Noise izdaju singlove “White Power” i “Voice of Britain”, dajući svima do znanja na kojim pozicijama stoje. Iako su singlovi imali punkoidni štih, Skrewdriver se nikad nije smatrao Oi! bendom, nego su za sebe izmislili novi žanr, RAC, skraćeno od Rock Against Communism. Isto tako, žanr se ponekad nehajno proglašavao nazi punkom, što je apsolutno pogrešna odrednica, jer se RAC bendovi nikad nisu ni smatrali punk bendovima, niti su dijelili istu scenu ili glazbene uzore.
Nakon sukoba s National Frontom oko novca od distribucije ploča, Skrewdriver potpisuju za njemačku etiketu Rock-O-Rama, koja je sredinom osamdesetih postala jedina diskografska kuća koja je izdavala neonacističke i RAC bendove. U isto vrijeme 1987. godine, Stuart osniva Blood & Honour, krovnu udrugu za organiziranje koncerata i distribuciju ploča RAC scene, koja uskoro okuplja bendove kao što su Brutal Attack, Skullhead, No Remorse i Sudden Impact iz Velike Britanije, Vortex, Störkraft i Endstuffe iz Njemačke, Brutal Combat i Bunker 84 iz Francuske i Ultima Thule iz Švedske. RAC scena krajem osamdesetih postaje sve veća i organiziranija, a francuska etiketa Rebelles Europeens je postala prva izdavačka kuća koja je izdavala otvoreno neonacističke bendove s eksplicitnim omotima punih kukastih križeva i sličnih ideoloških simbola, za razliku od Rock-O-Rame, koju su njemački zakoni prisiljavali da bude opreznija oko tih stvari. No unatoč svemu tome, scena je i dalje bila duboki underground, bez stalnih klubova i koncerata, uz česte reakcije i sukobe sa antifašističkim udrugama, bendovima i pravosudnim organima.
I dok je većina bendova bila posve zadovoljna sa novostvorenom nišom koju su popunili, neki su imali težnje i za nešto više od povremenih svirki u underground klubovima. Prvi bend koji je uspio skočiti iz ove zatvorene scene bili su Böhse Onkelz. Izniknao s njemačke oi punk scene, bend se u ranim godinama svog djelovanja nikad nije politički eksplicitno odredio, ali je imao nekoliko kontroverznih i dvosmislenih pjesama koje su se mogle okarakterizirati kao nasilne i profašističke, zbog čega im je prvi album “Der Nette Mann” bio zabranjen u Njemačkoj. Bend je postao popularan među njemačkim skinheadima, a ubrzo su zaredali i koncerti sa Skrewdriverom i albumi na Rock-O-Rami, pa je Böhse Onkelz postao vodeći njemački bend u skinhead okvirima. No kako je njihova popularnost počela prebacivati okvire desničarske scene, bend se počeo sve više usmjeravati široj publici. Retorika se ubrzo promijenila, kontroverzne pjesme su izbačene iz repertoara, a sam bend je izdao i priopćenje u kojem se odriču bilo kakvih asocijacija s RAC scenom. Iako je bend zaplovio u metal vode kojoj nisu smetali politički repovi koji su se vukli za bendom (u metal vode će ionako krenuti većina RAC bendova), i u međuvremenu postao jedan od najpopularnijih njemačkih rock/metal bendova, dobar dio medija i scenskih kolega iz punk miljea poput Die Toten Hosen su sve do druge polovice devedesetih imalli podozriv stav prema Böhse Onkelz. Ne bez razloga, jer je desničarska publika i dalje posjećivala koncerte svojih nekadašnjih heroja, a za njemačku punk scenu su zauvijek ostali desničari, što se vidjelo do samog kraja.
Na oproštajnom koncertu 2004. godine, uz bend su nastupili i Machine Head, Motörhead, In Extremo i Pro Pain, ali su zbog kontinuiranih kontroverzi Turbonegro, Misfits i Marky Ramone odbili ponuđeni nastup. I dok se za Böhse Onkelz može reći da su se reformirali ili je razlog tome stroga njemačka regulativa glede nacizma, za neke druge desničarske mainstream zvijezde se to ne bi moglo sa sigurnošću ustvrditi.
Drugi dio feljtona pročitajte idućeg četvrtka.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
