U zagrebačkoj Tvornici kulture u četvrtak je izvedena pretpremijera predstave-muzičkog performansa Ivice Buljana i Senke Bulić ‘Dream of Life’ o umjetničkom iskustvu Patti Smith.
Prepremijera koja je prvotno bila najavljena u istom prostoru Tvornice kulture za 29. prosinca prošle godine bila je otkazana zbog bolesti, no na uprizorenje se nije trebalo dugo čekati. Pred odabranom publikom u četvrtak 16. siječnja je u Velikom pogonu Tvrornice kulture tako izvedena praizvedba predstave-muzičkog performansa „Dream of Life“ nadahnutog autobiografijom Patti Smith „Just Kids“ objavljenom 2010. godine.
Tekst predstave koji potpisuju Jelena Svilar i Morana Foretić gotovo je karizmatično oživjela Senka Bulić u ulozi Patti Smith, no to je gotovo bio samo uvod u glumičinu finalnu transformaciju u kultnu heroinu kroz glazbeni klimaks kroz šest pjesama kad je predstava dobila oblik rock koncerta.
Kad je Senka Bulić zapjevala prvu pjesmu „Redondo Beach“ instantno je postalo jasno kako je to kruna kreacije – potpuna transformacija u kojoj je glumica ušla u dušu, tijelo i izričaj Patti Smith na transcedentan način kako je Patti ušla u Rimbaudovu. Nije to bio ‘samo’ vrhunski uvježban i izveden pjevački performans, već puno dublja veza, gotovo oživljavanje mladenačke fantazije, one kad skoro svaki glazbeno ‘udaren’ tinejdžer pred ogledalom uz odšarafljenu muziku u svojoj sobi se pokušava transformirati u svoj idola. To što je Senka Bulić izvela činilo se spontanim i prirodnim. Bila je to Patti Smith, bio je to rock and roll.
Nakon „Redondo Beach“ na red je došla „Gloria“ kao laicima poznatija stvar, te je još dublje ukopala do uvjerenje. Toliko je ponijela i samu Senku da joj je to predavanje ‘podmuklo’ otelo više energije (nego li je možda očekivala), za (pre)ostale četiri pjesme „Kimberly“, „Break It Up“, „Free Money“ i „Beacuse The Night“. No i u njihovim izvedbama se borila da izbaci svu preostalu energiju iz sebe, čak i na koljenima. Bila je to demostracija rock and rolla kao sile koja cijedi i izvlači iz osobe sve u trenutku izvođenja, kao i rocka kao životne filozofije slobode u kojoj nema kompromisa i koja kao takva i zaslužuje da joj se pojedinac (ili pojedinka) u potpunosti predaju ili možda bolje rečeno odaju smjelosti da iz sebe izvuče i posljednji djelić snage u postizanju nečeg puno značajnijeg.
Predstava „Dream of Life“ koncipirana je na način da je upravo glazba ta koja je zadužena za završnu riječ. Glazba nudi bezbroj kombinacija istog odgovora i smisla, pa se može zaključiti kako je dobra odluka da kad je riječ (ili hommage) o Patti Smith da predstava kulminira na taj način. Svaka riječ nakon tih šest pjesama bila bi suvišna.
„Dream of Life“ je putovanje u rock and roll. Performans se od duge početne tišine kreće u tom smjeru. Od monološkog propitivanja bivstva do okupljanja benda i odluke za djelovanjem, i u slučaju Patti Smith, otkrivanja rocka kao životnog poziva – melting pota koji daje smisao cjelokupnom prethodnom životnom traženju i ispipavanju vlastite osobnosti. Stoga su i pjesme s debitantskog albuma „Horses“ iz 1975. godine okosnica glazbenog dijela predstave dok je posljednja „Because The Night“ izabrana kao podvlačenje crte u smislu uspješnosti Pattijine karijere.
Važnost benda za uspješnost ovakvog neuobičajenog kazališnog komada također je velika. Senka Bulić ga je odabrala u mladom zagrebačkom indie rock četvercu The Press s kojim je naočigled uspostavila fluidnu vezu na relaciji pjevačica-bend. Kad je glazba krenula, glazbenici nisu samo bili pratnja u performansu već je to bio pravi rock bend u kojem je Bulić bila onaj prirodni vokalno-scenski produžetak po svim nepisanim (ali ispravnim) načelima rocka.
U tom duhu, autor ovih redaka si uzima za pravo postaviti pitanje: Je li nužno da u ovoj predstavi (koja ne traje predugo) publika sjedi i u tom položaju mirovanja dobiva rock and roll po ušima? Ako se u bliskoj budućnosti bude eksperimentiralo i s tim lako se može dogoditi da će „Dream Of Life“ izvući jači feedback. Rock je i stvoren za razmrdavanje konzumerističkih guzica.