Jednu od najneobičnijih promocija knjige Zagrebu priredio je Vid Jeraj svojim DIY eksperimentom u Cafeu Teatra &TD.
S novinarske strane gledano promocije knjiga znaju biti prokleto dosadna stvar; jedan stol, nekoliko govornika, svi kažu ponešto, novinari iz publike nakon toga više i ne postavljaju pitanja, već nakon presice čekaju u redu da im akteri ponaosob izbiflaju ono što su rekli i za stolom jer, eto, svaki urednik hoće „ekskluzivu“ iz dvorane pune novinara…
Stoga bude ugodno kad netko promišlja o razbijanju tog okvira i potrudi se oko nečeg novog i dakako zanimljivog kao što je to učinio Vid Jeraj na promociji svog romana „Krvna slika“ koja se dogodila u utorak navečer u Caffeu Teatra &TD pred petnaestak znatiželjnika & kolega.
Vid Jeraj živi u raznim jezicima, uglavnom između sinkopa. Udarao je ritam kao turistički djelatnik, publicist, copywriter i profesor, te kao urednik i prevoditelj. Solira u kritici, eseju, kratkim pričama i poeziji; ukratko za dušu svira. – kratki je opis ispod bilješke o autoru na predzadnjoj stranici knjige „Krvna slika“, i naravno, iako je na ovom portalu to možda suvišno za napomenuti, njegovo kritičko soliranje po onom jazzu koji se treba povećalom tražiti po svijetu se itekako osjeti na ovoj stranici.
Promocija je bila osmišljena kao autointervju uz sudjelovanje publike – točnije pred publikom kao amorfnom masom. Jeraj je prethodno snimio pitanja na koja je odgovarao i time premostio onaj uvijek problematični komunikacijski jaz s prisutnima, koji, bar kad je ovaj grad i ovakve situacije u pitanju, bi nešto možda i pitali, ali im je to uglavnom neugodno. No i toj formi je dao touch & touche kad su se nakon komičnog i efektno osmišljenog ‘reklamnog bloka’ na repertoaru pronašla (i na razglasu čula) pitanja hrvatskih najpoznatijih HTV-ovskih ‘pitača’ Branimira Bilića i Aleksandra Stankovića. Odbrusiti im bila bi isuviše primitivna reakcija, a Jeraj je daleko suptilnije odigrao odgovorima na njihova pitanja.
Tijekom autointervjua i čitanja odlomaka iz knjige pisac se oslanjao i na glazbene podloge dajući dodatnu dinamiku promocije, bilo je jazza, bilo je klasike, bilo je dubstepa, bilo je Springsteena, a počelo se veselim njuorlinškim brassom za svadbe i pogrebe koji je tutnjao obradu „Sweet Dreams“ Eurythmicsa kao generacijskog punkta i poveznice budućih čitatelja „Krvne slike“ – romana u kojem glavni lik, polaznik religijskog sveučilišta svakodnevno doživljava kafkijanske preobrazbe, samo ne u kukca, već u psa.
Ukratko, ako se ukaže prilika na ovogodišnjem Interliberu i nekim čudom se dogodi promocije Jerajeve „Krvne slike“… Topla je preporuka doživjeti je. Takve stvari dobro djeluju i na pravu krvnu sliku.