Nakon devet mjeseci dokotrljali smo se do kraja Inkubatora – koncertne akcije u Tvornici kulture namijenjene mladim glazbenicima i svima onima u potrazi za afirmacijom koji su tome što rade prionuli srcem. Ako ništa drugo bio je to zajednički pokušaj u kreiranju bolje sadašnjosti kontra sveopće anksioznosti i prepoznavanju nekih novih vrijednosti.
Bila bi idealna situacija da smo barem jednom uspjeli doći i u Veliki pogon Tvornice, pa makar i pregrađeni, no od realnosti se ne može pobjeći. Ona je pokazala da se nije moglo izvan klupskih gabarita, tj. Malog pogona. Posljednji u nizu bendova koji su u utorak svirali na 9. Inkubatoru bili su Olovni ples, Svemir i Dr. Kadžije koji su okupili skoro jednak broj posjetitelja kao i Spremište, Dok AnalogX i Suho grlo nos na prvom Inkubatoru u rujnu prošle godine – njih četrdesetak. Što bi se reklo; opet smo na početku. Izgleda da tako mora biti.
Prvi su nastupili Dr. Kadžije, tročlani bend iz Zagreba ukupne starosti preko 100 godina – kako sebe običavaju predstavljati. Ukratko, malo društvance vječitih glazbenih outsidera koje gušta u onome što radi ne obazirući se na trendove već više uronjeni u analogiju stilova i zvuka koji vole bez obzira je li riječ o punku, štulićevskoj lirici ili oživljavanju etno elemenata koje je u rock prvi na ovim prostorima ubacio Leb i sol. Anakrono i ne baš vješto izvedeno, ali iskreno.
Drugi po redu je nastupio Svemir – bend okupljen oko zagrebačke kantautorice Zvonke Obajdin. Time je poznati kantautorski štih vokala u pratnji akustične gitare oživio u raskošnijem elektrificiranom izdanju što je u slučaju Zvonkinog autorstva plus, jer bend nije ‘progutao’ niti vodilje njenih tekstova. I dalje je to kantautorstvo, ali decentno podebljano pratnjom u kojima su prisutni i elementi igranja sa zvučnim ambijentom i detaljima poput zvuka jeftine Casio klavijature, onakve kakve su u proteklim desetljećima djeca znala obično dobivati za rođendan ili za ‘petice’ u školi.
Najupečatljiviji nastup priredio je Olovni ples, bend koji je prošao transformaciju od polu-akustičnog elegičnog inde kvarteta do eksplozivnog električnog trija bez pratnje bas gitare na tragu Jon Spencer Blues Explosiona, ali manje psihotičnog i više oslonjenog na blues. Zvuk s bas gitarom bi definitivno bio puniji, ali vjerojatno i staromodniji, jer nakon The White Stripesa, The Black Keysa i brojnih inačica (za bas) osiromašenih bendova naše uši taj detalj prepoznaju kao zvuk modernog rocka, onog koji obilježava scenu posljednjih skoro dekadu i pol.
Olovni ples se u toj priči zatekao stjecajem okolnosti, a ne namjernim friziranjem vlastitog zvuka. Na osnovu onog što su pružili sinoć u Tvornici svakako su pažnje vrijedan bend na domaćoj sceni. Na kraju je dvadesetak preostalih prisutnih duša u Malom pogonu iz Olovnog plesa izvuklo i bis (po prvi put u karijeri, kako su sami rekli). Možda se to čini beznačajnim, ali više cijenim reakciju nekolicine koja se u sredini tjedna odluči za izlazak i koja na kraju (ne)očekivano dobije zadovoljštinu, od onih koji to ne učine.
Ima domaća scena lijepih iznenađenja, a o tome da je dosadna obično govore oni koji se navečer dosađuju uz male ekrane. Što se tiče Inkubatora, najtočniji i najnepristraniji odgovor na pitanje: je li ima smisla, može dati 26 izvođača i bendova koji su prošli kroz njega, kao i publika koja je bila na njihovim nastupima. Mi bi tu bili isuviše subjektivni.