Psihodelično-adrenalinska ekshibicija The Golden Grassa u Vintageu

Koncertni program Ludwine kronike u Vintage Industrial Baru u četvrtak je ubilježio jedan izvrsni koncertni zgoditak – amirički bend The Golden Grass.

The Golden Grass u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
The Golden Grass u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

U vrijeme svih mogućih stilskih revivala bolje glazbene prošlosti za današnje bendove najnezahvalniji je psychodelic prog rock s kraja 60-ih i početka 70-ih na koji se nezaobilazno nadovezuje hard rock i sva svita iz tog vremena rock dinosaura koja ga je omasovila i proslavila dok punk nije opet sve vratio na, uvjetno kazano, tri akroda. Nezahvalno je to svirati iz više razloga, no dva su najočitija; za početak kritika je uglavnom nesklona tome iz razloga nepodnošenja muzičkog ego triparenja na pozornici što je nužan dio ‘folklora’, a kao drugo za same bendove je to teren gdje su najranjiviji ako nemaju usklađenu snagu, energiju, virtuoznost i nadnaravnu sposobnost vokala, a i kad to pobrojano imaju, nedostaje im vizija što od svega toga napraviti da bi se i neka inteligencija očitovala kroz izričaj, pa čak i koketiranje s modernim shvaćanjima. Jer duh te glazbe u vremenu kad je nastajala bio je itekako progresivan. Tko god svira i uhvati se da je sucker tog woodstockovskog električno-eklektičnog zvuka i po putu izgubi (s)misao avangardnog uglavnom se osudio na sudbinu glancača umjetnina u arheološkom glazbenom muzeju, a ne njegova pronicljivog kustosa koji zna zašto i kad se izlaže neka ‘mumija’. Dakle u kritičkom smislu takvi ne zaslužuju previše pažnje jer pored svog uloženog znanja i talenta regresivno šmiraju unutar davno omeđenog prostora i time samo bježe od izazova stvarnosti.

The Golden Grass u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
The Golden Grass u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

No uvijek se nađu vrijedne iznimke. U četvrtak je u Vintage Industrial Baru se u sklopu programa Ludwine kronike ta iznimka bio je amrički trojac The Golden Grass. Izvrsna mješavina utjecaja Hendrixa, Golden Earinga, Budgieja, Creama, Whoa i sličnog zvjezdanog društva satkana je u zvuku tog benda u kojem i glazbeno i vokalno glavnu riječ vode bubnjar Adam Kriney i gitarist Michael Rafalowich. Doslovce su razvalili malobrojnu publiku svojim pjesmama „Please Man“, „Wheels“, „One More Time“ koje su zvučale kao istinsko ukazanje prog psihodelije s kraja 60-ih, a opet vješto instalirane u sadašnjost kao smisleni i suvisli kontrast sveprisutnom indie weltshmerzu. The Golden Grass je jednostavno kazano bend koji izuva publiku iz cipela. Mogli bi stajati rame uz rame s velikanima zvuka i stila koji izvode, a opet imaju onaj garažni „baš nas briga stav“ odašiljući poruku da su tu isključivo zbog glazbe.

Hypnos u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
Hypnos u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

No bila je to zanimljiva večer kontrasta, jer drugi po redu su nastupili Hypnos – švedski bend nastao na sličnom recentnom retro metal/hard rock valu koji za razliku od spontane svrhovitosti The Golden Grassa zvuče kao marketinško-glazbeni sklepani proizvod. Mladi su i izgledaju (tj. odjeveni su) kao predgrupa Status Quoa iz vremena dok su ovi bili kraljevi boogie rocka na Starom kontinentu (otud valjda sebe i nazivaju boogie rock bendom), dok glazbeno pak otvoreno mažnjavaju rifove Iron Maidena („Two Minutes To Midnight“) ili preočito grade unisone gitarske kulminacije na leđima jedne „Free Bird“ Lynyrda Skynyrda. Jest da su mladi, ali bi ponešto trebali znati i o integritetu. No očigledno im i ovako ide dobro jer su počeli dobivati pozive na velike metal festivale, no svejedno, kad se govori o glazbi The Golden Grass su primjer kako treba, a Hypnos kako ne treba, posebice kad se tu dodaju i traljave fraze potonjih u pauzama između pjesama u smislu: „Hoćete li se napiti s nama?“ i „’Ajmo svi poludit!“, to se ne radi dok nemaš krcat prostor pred sobom, iako je i tada upitan smisao takve komunikacije i napaljivanje publike.

Alaska u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)
Alaska u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

O vlastitom glazbenom integritetu svakako je više znala domaća instrumentala trojka Alaska koja je otvorila Ludwine kronike. Oni su svojski gazili svoju fuziju harda & heavyja ne ostavljajući prostora sumnji u gušt kojim to rade. Pjevač bi im svakako dobro došao, ali vjerojatno zvjerku natprirodnih vokalnih sposobnosti koja bi se nadovezala na tu vrstu aranžmana nije lako pronaći. Ali eto The Golden Grass imaju čak dva takva, oni kao da su skriveno blago 70-ih, a ustvari su tek počeli… Jedino se treba nadati da će se češće motati po Evropi, a time i kod nas… Da iskoristim izmurli sleng; oni su kao stvoreni za pravi hašomanski tulum.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh