Nakon što su i publika i kritika unisono nahvalile prvijenac ‘Sunčano s povremenom naoblakom’, Punčke su uz neprestano sviranje po regiji i Europi uspjele pronaći vremena i objaviti novi album ‘Ništa nije kako se čini’, a njegova koncertna promocija dogodit će se u subotu 14. svibnja u Tvornici Kulture. Ususret zagrebačkom koncertu propričali smo o muzici, feminizmu i raljama života s uvijek iskrenom i srčanom Lucijom Ivšić, lirskim srcem i vulkanskom energijom benda.
Neke vaše kolegice sa scene tvrde da imaju problema da ih se kao muzičarke uopće percipira ravnopravnima muškarcima, da se vlasnici klubova u kojima sviraju obraćaju muškarcima u njihovoj tehničkoj podršci radije nego njima. Imate li vi takva iskustva?
Lucija Ivšić: Prije je bilo takvih slučajeva, ali danas više ne. Nažalost je na budale uvijek lako naići, a najbolji način je to riješiti profesionalnim pristupom. Puno puta se znalo događati da je tonac bezobrazan, živčan, da smatra da nismo sposobne naštimati se i uštekati gitaru u pojačalo i meni se zbog toga kosa diže na glavi. Onda fino čovjeku objasniš da ti nisi zbog njega tu, nego je on tu zbog tebe i da nema tebe on ne bi imao posla. Svoj dio “posla” odradiš maksimalno profesionalno i kad-tad će to doći na vidjelo. No na koncu, bitno je imati na umu da se samo mi same možemo izboriti za svoja prava. Prava nisu poklonjena, izborile su ih žene. Ta borba traje i dalje i treba ustrajati u tome, pokazati svoju vrijednost radom i ne dopustiti da nas budale izbace iz takta.
Jesi li od onih vrsta umjetnika koji mogu raditi samo kad je loše, ili ponekad napišeš pjesmu i kad si sretna? Koliko često pišeš?
Lucija Ivšić: Po meni samo kontinuirani rad može dati rezultate, stoga se trudim svaki dan sjesti za gitaru, na isto mjesto u isto vrijeme i raditi. Talent je samo mali komadić cijele slagalice, a ostatak je rad. Svaki dan nešto zapišem, skladam, snimim na mobitel i najčešće to bude očajno i bezveze. Dugo vremena me to strašno frustriralo i demotiviralo, ali kad sam shvatila da sam u “Oceanu” nesvjesno iskoristila i spojila sve dotad napisano i skladano, skužila sam poantu cijele priče. Nijedan rad nije uzaludan, nijedna riječ nije bezveze, sve se to spoji kad-tad. Tako da sad redovno zapisujem tok misli, ne bacam ništa u smeće i jedino što me ljuti je prazan papir.
Danas ste se već etablirale u jedan od najvažnijih novijih bendova u regiji, pa me zanima možete li živjeti od svoje muzike, ili se još bavite nečim sa strane?
Lucija Ivšić: Nažalost još ne, ali nada umire zadnja. Bez obzira na to, svaka od nas ima interese mimo glazbe i benda. Smatramo da je to dobra stvar jer znanje i širina nikad nije na odmet. Ruby radi kao grafička dizajnerica i ima svoj dizajn studio ONNO, Anja završava Bibliotekarstvo na FFZG-u, a ja radim na Geodetskom fakultetu i kao booking agent u Los Angeles Agenciji. Tko ima volje, ima i vremena, tako da se sve stigne. Nekad možda zbog toga ne možeš popit pivo na miru, ali mene posao i gužve ispunjavaju.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=sJZZmwLMiFw[/youtube]
Svirale ste s Queens Of The Stone Age, surađivale s Pipsima na njihovom spotu “Trubač”, bile ste im predgrupa na proslavi 20. rođendana u Domu sportova. Koliko su vam te suradnje značile, jesu li vam pomogle u vidljivosti? Općenito, koliko su suradnje između umjetnika važne, potiču li kreativnost, otvaraju li neke nove vidike, perspektive?
Lucija Ivšić: Svakako da takve suradnje motiviraju i otvaraju nove vidike. Čuti tuđa iskustva i način rada je uvijek poželjno jer ipak ti pomažu stvoriti širu sliku o tome što ti radiš, a možda te čak i pripremi na neke neizbježne stvari ili situacije i pomaže ti ih prebroditi. Nama je iskustvo i s Pipsima i QOTSA uvelike pomoglo shvatiti da je zaista bitno samo što ti misliš o tome što radiš i stojiš li iza toga čvrsto u svakom trenutku. Bendovi često imaju krivu sliku o velikim glazbenicima, možda nekad pomisliš da se njima sve poklopilo i da nisu imali te probleme s kojima se možda i ti sam boriš…ali, kada popričaš s njima onda shvatiš da svi prolazimo istu borbu, na ovaj ili onaj način, nikad ništa nije savršeno i uvijek moraš ostati čvrsto na tlu i ne dopustiti drugima da te pokolebaju u tvojoj namjeri.
Kako je bilo surađivati s Dunjom Ercegović koja vam je gošća na “Ništa nije kako se čini”? Jeste li zadovoljne kako su vam se senzibiliteti uklopili, je li bilo sinergije?
Lucija Ivšić: Dunja je naša bliska prijateljica i izvanredna glazbenica. Njezina energija i karizma nam je došla ko budali šamar i pružila Jasni baš ono što je nedostajalo. Najbolje je zapravo da nju pitate kako je njoj bilo, nama je bilo divno i rado bismo to ponovile nekada u budućnosti.
Nezavisna je scena danas bujnija nego ikada, ljudi sami rade i objavljuju svoju muziku bez potrebe za posrednikom (izdavačem), ali im je teško izmigoljiti iz anonimnosti, budući da takav DIY pristup u startu dokida neku medijsku podršku. Imate li kakav recept za bendove koji unatoč kvaliteti ne mogu dobiti vidljivost kakvu zaslužuju?
Lucija Ivšić: Samo upornost i dosljednost. To je zaista provjeren recept milijardu puta, od milijardu bendova, izvođača i generalno bilo koga tko nešto stvara, radi sam, pokreće. Ne postoji kraći put i ne postoji rad uzalud. Što se više svira, to će biti više publike, više iskustva, više plakata, više priče o bendu. Što više mailova pošalješ, veće su šanse da ćeš dobiti odgovor. Čista logika, zakon brojeva. Punčke su toliko puta bile u situaciji da misle da ne valjaju, da je scena u klincu, da je ovo, da je ono…i onda shvatiš da je na kraju dana jedino bitno što ti misliš i stojiš li iza svega što radiš. Ako nešto radiš da bi se svidio drugima, onda odmah prestani s tim jer ćeš se samo osramotiti.
Svirale ste dosta i izvan regije, u Mađarskoj i Austriji. Kako je to prošlo, jesu li vam se otvorile neke nove mogućnosti? Razmišljate li o nekakvoj karijeri izvan ove jezično ograničene regije?
Lucija Ivšić: Razmišljamo mi o puno toga, ali idemo polako. Otvorila su nam se vrata Europe, dobivamo pozive za Njemačku, Nizozemsku, Mađarsku, Austriju i planiramo sve te pozive prihvatiti. Zasad je prvotna ideja ići van i pjevati na hrvatskom jer dosad je to super prolazilo, a ako u jednom trenutku vidimo da nas samo jezik sprječava da ostvarimo svoje snove, spremne smo učiniti nešto i po tom pitanju.
Prošli koncert u Tvornici je bio bomba, unatoč tremi koju si stalno spominjala. Što očekujete od ovog subotnjeg na kojem imate duplo više materijala za svirku? Je li trema nešto što ste ostavile na svojim počecima, ili je uvijek pomalo prisutna?
Lucija Ivšić: Trema je uvijek prisutna (kod Ruby i Anje ne toliko, koliko kod mene) i smatram da je to dobra stvar jer me održava živom, daje mi tu neku energiju i adrenalin koji se kasnije vide na samoj pozornici i tijekom koncerta. Zbog treme znam da mi je stalo, nekako uvijek mislim da kad bi ona nestala, da bi to značilo da sam postala ravnodušna glede glazbe koju sviramo, a to mi se nikako ne sviđa. Ključno je svaki koncert gledati kao najvažniji. Jedino tako ćeš dobiti novu publiku, zadržati staru i biti na glasu kao dobar live-bend. Kao i u svakom radu i stvaralaštvu, pa tako i u bendu, sve što radiš, radiš s 300 posto energije i truda.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
