Na vinkovačkom festivalu DORF, sada već davne 2008., godine što potresla je svijet i naučila nas što znači recesija, među gomilom se motalo šest pomalo sramežljivih klinki spremnih na sate rada za instrumentima u podrumima i garažama grada, daleko od očiju ‘velikih’. Prozvale se Punčke. Pet godina poslije, samo ih je tri, ali Trojstva, trojke ili trojci, nekako to hoće, jako dobro funkcioniraju.
Punčke danas broje stotine nastupa. Lucija, Ruby i Anja tri su talenrirane divljakuše, dobrom tehnikom za basom, bubnjem i gitarom, a autorski repertoar polako, ali sigurno građen i testiran pred različitim publikama polako se približava fazi inkubacije i bit će objedinjen u naslovu poznate nam sintagme – Sunčano s naoblakom. Dok smo se družili na turneji s veselim dečkima iz Cherkezi Uniteda, skompali smo se s Punčkama i po prvi puta ih ispitali uzduž i poprijeko. Sva sreća da nam frontwoman Lucija voli pričati…
S obzirom na razgovaramo prvi put za RavnoDoDna.com, možeš li nam sažeti vaših šest godina do ovog trenutka u par riječi? Vjerojatno se ne sjećaš, ali prvi sam vas put upoznao i vidio na festivalu DORF 2008. kad ste tek počinjale.
Lucija Ivšić: Tad nas je bilo šest.
Vidiš, toga se ne sjećam…
Lucija Ivšić: Ma i dobro je da se ne sjećaš (smijeh).
Znam da smo razgovarali na stepenicama gradskog kazališta Joze Ivakića i već tada pokušavali dogovoriti neki intervju, što je ubrzo propalo kao ideja.
Lucija Ivšić: Je li to bilo zbog mene?
Ma ne, ne, uopće se više ne sjećam ni razloga. Vjerojatno obveze.
Lucija Ivšić: Ja želim zaboraviti taj dio benda (smijeh). Zezam se, naravno. Ma to je bilo nedugo nakon što smo Ruby i ja počele u podrumu kao Ramones zezancija kada smo pozvale frendicu da nam pjeva da bi imale upotpunjen bend. Ali uopće nismo razmišljale da želimo stvoriti bend, nego kad se već zezamo, neka onda to bude kako treba. Onda je to funkcioniralo da smo odradile prvu svirku i na našu bi ti probu došla prijateljica koja isto u slobodno vrijeme pjeva, pa je pitala može li s nama – može. Onda smo skužile da nemamo bass, a cura koja je sjedila pokraj mene i Rubi, Iva, svirala je tada već šest godina akustičnu gitaru i pitale smo je bi li svirala bas. Rekla je da bi mogla probati i pridružila se. Tad nas je bilo pet. Onda smo kemijale, pa nam se pridružila frendica koja je svirala klavijature i došle smo do broja šest.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=spg4Kk7AOOk[/youtube]
Ali to su još uvijek bile obrade The Ramonesa?
Lucija Ivšić: Tu smo već počeli sa svojim pjesmama jer sam tada napravila naše dvije stvari. Najveći je problem bio to što uopće nismo planirale imati bend, a odjednom nas je bilo šest i krenule su probe. Nadalje, nemoguće je to bilo uskladiti kada se radilo o probama, a ni nas šest nismo bile jednako zainteresirane za to.
Da, sjećam se da sam 2009. prvi puta pisao o vama i tad vas je već bilo tri.
Lucija Ivšić: Čim smo postale trojka, Ruby, Iva i ja, ja sam počela pjevati i napisala deset naših stvari. Snimile smo početkom 2010. demo album „Robot koji hekla“ i to je zapravo početak benda. Nije da želim zaboraviti ovo ranije. Naravno, to je sve bio dio procesa i morale smo se razviti. To je klasična filtracija koja se kod bendova mora dogoditi. No tek s Robotom koji hekla došlo je do svirki, počele smo putovati i te su se svirke počele redati. U godinu dana odradile smo tridesetak njih, što je nama bilo puno. Išle smo u četvrti srednje i to je bilo: wow, nešto se dešavalo. Došle smo na faks u Zagreb, a problem je bio što je Iva bila na studiju u Zadru i nismo mogle imati probe, a htjele smo nove stvari raditi. Zatim je Anja upala kao zamjena i onda je uskoro ostala u bendu.
Je li i ona iz Vinkovaca kao i vi?
Lucija Ivšić: Anja je iz Novske. Ona je zapravo bila fan Punčki. Dolazila bi na naše koncerte i tako smo se upoznale. Ona je već duže vrijeme svirala bas, pa smo rekli da dođe na probu i tako smo ostale Anja, Ruby i ja. Prošle nam je godine izišao EP i to nam je bila raketa. Odsvirale smo pola godine nekih četdesetak koncerata, probile se na austrijsko, njemačko tržište… Izdavali su čak neke od naših pjesama na kompilacijama.
Dakle, publika vas dobro prihvaća?
Lucija Ivšić: Dosta smo dobro primljene u Hrvatskoj, moram priznati. Non-stop primamo pozive na svirke. Već sada imam dvadeset svirki za deveti i deseti mjesec kao promociju albuma. Vidjele smo kako stvari funkcioniraju s EP-jem. Kad smo ga objavile, poslala sam oko dvjesto mailova, pa čekala da bude što bude. Prvih par dana – ništa. Nakon tjedan dana, počelo je stizati dvadesetak mailova dnevno; svirke, svirke, svirke… Krenuli su intervjui… Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
