Na vinkovačkom festivalu DORF, sada već davne 2008., godine što potresla je svijet i naučila nas što znači recesija, među gomilom se motalo šest pomalo sramežljivih klinki spremnih na sate rada za instrumentima u podrumima i garažama grada, daleko od očiju ‘velikih’. Prozvale se Punčke. Pet godina poslije, samo ih je tri, ali Trojstva, trojke ili trojci, nekako to hoće, jako dobro funkcioniraju.
Zašto je trebalo toliko vremena da se složi album?
Lucija Ivšić: Prva je stvar što je krenulo iz zezancije. I dalje je to tako; čista zezancija i zabava, samo što vidimo koliko nam dobroga to donosi jer puno putujemo i zabavljamo se. Puno nam je ljudi govorilo da je vrijeme, ali najveći je problem bio da kad smo bile u srednjoj, dakle kada smo se već profilirale i objavile „Robota“, nismo imale novaca. Imale smo svirke zbog kojih smo upadale u minuse, a onda u to vrijeme ići u studio i snimati… Jer, gledaj, tada se nismo kretale među ljudima koji bi nam pomogli. Mogao nas je bilo tko prefrigati i reći nam da nam snimanje košta 20,000 kuna i ja bih rekla: „Ok. Valjda tako stvari stoje.“ Bila bih glupa. Ali onda smo došle u Zagreb i htjele smo snimiti album, ali onda je bio problem s Ivom – nemamo basisticu. Kad je upala Anja, dogovorile smo se da sve želimo same učiniti jer možemo. Odradile smo svirke, izdale EP same. S tim EP-jem smo pokazali ljudima da nešto znamo i on nam je omogućio svirke, a s njime smo zaradile za cijelo snimanje albuma.
Dakle, slažete se da se može zaraditi i bez albuma?
Lucija Ivšić: Može, ali moraš biti svjestan da je to čisto ulaganje jer sve što zaradimo ulažemo u sebe. Gledam to tako, ako smo zaradile s EP-jem i popele se stepenicu više, ako napravimo dobar album, valjda ćemo dobiti neku limuzinu (smijeh).
Što je s izdavačima? Ako se ne varam, objavljujete ga samostalno.
Lucija Ivšić: Nismo ih tražili jer ono što nam je prijašnjih godina dolazilo u obzir bio je Moonlee Records, odnosno Geenger Records. Za EP smo slali mailove samo njima. Moonlee je bio bukiran, a od Geengera mislim da nismo ni dobile odgovor. Javio nam se onda Dancing Bear i još par ponuda je pristiglo, ali od svega toga nikad nije ništa bilo. Zato smo se dogovorile da bismo išle na self-release. Sada se raspitujemo na koji način da to izdamo. Tu nam je pomogao i Toni Šarić, a i drugi bendovi.
Volite sve same raditi?
Lucija Ivšić: Kod EP-a smo sve same napravile. Čak i od dizajna do mercha. Znalo nam se dogoditi da na koncertima prodamo sav merch i zaradile smo novaca. Realno, ne vidim nijednu prednost kuće osim što će to biti u trgovinama. Možda postoji šansa. Gledamo i dalje. Možda postoji mogućnost da se objavi kod nekoga, pa ako će nam to pomoći, onda ćemo i to odraditi. Pokušavam ne uzimati to zdravo za gotovo, jer možda postoji izdavač koji će nam pomoći i u krajnjoj liniji dati svoje kontakte.
A tko se kod vas brine o komunikaciji i stvaranju kontakata?
Lucija Ivšić: Ja radim kao naš menadžer i imam svoju bazu, pa nam zato mogu srediti doista puno koncerata. Sve ovo dosad sama sam dogovorila. No uvijek možeš imati više.
Misliš li da ima smisla objavljivati self-release u fizičkom izdanju?
Lucija Ivšić: Dat ćemo ga i na besplatni download.
Kad smo kod kontakata, spomenula si mi u jednom trenutku Tonija Šarića – organizatora i direktora festivala DORF – dokumentarnog rock filma, Vinkovčanina zaslužnog za promicanje lokalne filmske i glazbene kulture i osobe koja je zadužila vaš grad. Kakav je odnos Punčki s njim?
Lucija Ivšić: Toni je moj dragi susjed (smijeh). U sklopu DORF-a 2008. godine izašao je film o Punčkama u sklopu tri dokumentarne priče, Tri boje revolucije. Kad se sjetim toga… Neke je stvari bolje zaboraviti, a ovo je dokumentirano. Kad pogledam te stare koncerte padne mi mrak na oči. No htjela sam reći da je to snimljeno u sklopu filmske radionice i tad smo se zapravo upoznali. Znali smo se i prije jer sam izlazila u Walkow (kultni vinkovački rock kafić, op.a.), s obzirom na to da Vinkovci nisu veliki grad.
Sjećam se Walkowa i DORF-ova u Vinkovcima. Osim odlične glazbe i opuštenosti, ondje je pola litre piva bilo osam kuna…
Lucija Ivšić: Još uvijek imaš mjesta gdje je pivo pet kuna. Točena piva… Ajme meni, Vinkovci. Njima je i to preskupo.
No, nastavi…
Lucija Ivšić: Da, Toni je pokazivao interes prema nama i znao je doći na probe kad bismo ih imali u pubu i znao nam pomoći savjetima. Davao nam je kontakte i dosta nam pomagao. Općenito je mlad i razumije se u alternativu. Pokazuje simpatiju prema nama, iako smo bile samo šest curica, odnosno tri, koje nisu znale ništa. Imao je toliko kontakata važnih i poznatih ljudi koji će ti pomoći i kreću se u tim krugovima. Plus, sam mi je rekao da mu je glazba koju smo tada radile bila zanimljiva jer su nam se pjesme izdvajane prema nečemu što je on prepoznao. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
