Valter Kocijančić, nekad znan kao Fanatik, vratio se na scenu. Ne s Parafima, nego s Mandrilima. Donosimo intervju s ovim pionirom punk scene u nas.
Što se ovih prostora tiče, punk je nastao u Rijeci, a rođen je u prosincu ’76, kada su Parafi održali svoj prvi službeni koncert. Za mikrofonom i s gitarom u ruci je tada na pozornici u Parku Vladimira Nazora stajao Valter Kocijančić – Fanatik , koji se svega zasitio nekoliko godina kasnije, kada je grupa objavila svoj prvi album, kultni „A dan je tako lijepo počeo“. Sudbina je htjela da je čovjek koji je pjevao: „Stavi ruku na moj nos, pa ga stavi malo u usta“, nakon kratke i burne rokerske karijere počne male Riječane učiti čitati i pisati. Valter već gotovo trideset godina radi kao profesor u osnovnoj školi Centar u Rijeci.
Nedavna euforija oko proslave 30 godina riječkog novog vala, kada je u Zagrebu i Rijeci ponovno zasvirao s Parafima, očito je probudila u njemu stari pankerski gen i Kocijančić je odlučio početi ispočetka. Ruku pomoći pružili su mu momci iz grupe Mandrili, a prvi album Waltera et Les Mandrills „Apstinencija“ objavljen je krajem prošle godine. Susreli smo ga na zagrebačkoj promociji albuma u Kinu Grič, gdje smo mu skratili nervozno iščekivanje koncerta.
Koji je razlog prekida tridesetogodišnje glazbene apstinencije?
Najveći krivci su oni koji su me često znali zvati na koncerte kao gosta kad bi izvodili obrade nekih mojih pjesama. Nakon koncertne obljetnice 30 godina RI rocka odlučio sam se vratiti. U ovim svojim godinama sam si mogao dati oduška, imam viška slobodnog vremena, pa mogu uzeti gitaru u ruke i krenuti iznova.
Znači, bez presinga.
Ipak ga malo ima, ali pronalazim zadovoljstvo u svemu tome.
I? Je li osjećaj na sceni onakav kakvog pamtite ili su se stvari promijenile?
U biti, sve je isto. Promijenile su se samo godine, imam nekih tridesetak viška…
Ipak, konačno ste dobili i naklonost novinara. Kritike „Apstinencije“ su iznenađujuće dobre.
Kritike su po meni vrhunske. Ja sam očekivao dvojke ili trojke, a dobio sam petice.
Možda ipak sad malo naplaćujete svoju staru slavu, imate dosta kredita kod novinara…
Sumnjam. Svi ovi koji pišu po internetu većinom su mladi ljudi i ne vjerujem da su previše slušali Parafe. Nisu ih imali gdje ni čuti.
Ali legenda se širila…
Da, postojala je legenda. Ustvari sam taj stari zvuk ovom pločom htio približiti novoj publici. Po recenzijama, vidim da sam čak i uspio.
Zašto Mandrili?
Čuo sam ih na radiju na putu do posla i shvatio sam da bend ima muda.
A to znači…?
Imaju svoje JA, svoj stav, svoj stil. To se kod njih primijeti već na drugom akordu.
Dakle sve ono što je Parafe nekad krasilo.
E baš to. Nas nisu mogli nigdje svrstati, nismo kopirali Stonese, Ramonese, Pistolse… Mi smo bili Parafi, znalo se da smo to mi i nitko drugi. Ako bend u svojoj karijeri ne uspije osmisliti svoj originalni stil, onda su bez muda. To je moj sud.
„Apstinencija“ obrađuje svakodnevne probleme jednog neshvaćenog umjetnika. Ipak, Rijeka je valjda jedini grad u kojemu se vlast i punkeri javno vole. Problema na toj relaciji nema, a nedavno je čak i Let 3 infiltrirao jednog svog člana u sam vrh lokalne politike.
Ma, dobro, možda… Ali i tamo je sve isto, svatko gleda svoju guzicu, guraju se na položaje kako bi sebi osigurali budućnost.
Ipak, ne možete negirati da gradske vlasti u Rijeci blagonaklono gledaju na rock and roll.
To je istina. Događa se to i u drugim gradovima, ali Rijeka definitivno po tom pitanju prednjači pred ostalima. Ali i logično je da su dobri prema ljudima od kojih se počeo brojiti rock and roll u gradu. Ne tvrdim da rock nije postojao i prije nas, ali od Parafa i Termita je počeo taj famozni RI rock. Do tada je bilo mrtvilo, vladala je učmalost. Danas u Rijeci djeluje oko četrdeset bendova, što nije malo. Ali publika je zajebana…
U kojem smislu?
Ne mogu to objasniti. Izvođač na sceni jednostavno ne dobije onu vibru koju očekuje…
Znači, zahtjevni su?
Ma nije ni to… Recimo, iznenadio sam se kad je na proslavu 30 godina RI rocka došlo skoro pet tisuća ljudi. Ja to u Rijeci nikad nisam doživio. I to baš u trenutku kad sam pomislio – što je meni sve to trebalo. Na kraju je bilo fenomenalno.
Što je nedostajalo Parafima da dođu do masovne popularnosti, da postanu Hladno pivo svoga vremena?
Da smo živjeli u Zagrebu ili Beogradu, ne bi nam nedostajalo ništa. Tamo gdje su diskografska industrija i mediji. A što je danas? Možda misliš da je nešto drugačije? Još je i gore. Nekad je glavna os prolazila kroz Ljubljanu, Zagreb i Beograd, a danas je sve ostalo na Zagrebu. I ako ne živiš na mjestu gdje se odvija biznis, nemoguće je uspjeti.
Pa, eto, ipak ostali ste upamćeni; Parafe je također nakratko oživio ovaj trend nostalgije za novim valom.
Iskreno, nostalgiju je pokrenuo i još uvijek je održava – samo biznis. Da se proda što više ulaznica ili reizdanih albuma… I, naravno, tada se koriste pijuni poput Azre i svih ostalih. Po meni, to je jedina istina. Najmanje se ide za tim da bi se zadovoljilo publiku. S druge strane je dobro da mladi čuju što se nekad događalo na ovim prostorima, i to ne samo u glazbi. Ali to ja ne bih nazivao nostalgijom.
Ipak, valjda je i tu bilo neke vrijednosti, kada interesa još ima.
Naravno da vrijednosti ima i da ona traje. No, Štulić je, primjerice, postao mit. A da je došao i odsvirao dvadesetak koncerata, već bi i dosadio. Isfurao bi se. Pogotovu što je današnja mladež odgajana u jednom duhu za koji ni ne mogu pronaći pravu riječ. Jednostavno postoji apatija prema svemu, puno im je lakše kliknuti na intenet i pogledati koncert, nego izaći i družiti se. Budući da radim u prosvjeti, uvjerio sam se da mladi više ne znaju komunicirati licem u lice. Odrast će u nesposobne ljude, većina njih.
I Parafi su već odavno mit. Jeste li zato izbjegli vratiti se na scenu u novoj inkarnaciji Parafa, već ste angažirali Mandrile?
Ne, ja sam se htio vratiti sa Parafima, ali u našim godinama je teško okupiti ljude, nitko nema vremena. Zato sam uzeo Mandrile, jer su bend koji je u snazi, a meni je tako nešto i trebalo. Ali i bolje je tako, Parafi su bili jedinstveni u svoje vrijeme, neka tamo i ostanu. Bilo bi bez veze ponovno ih oživjeti. A i malo mi je smiješno kad me danas nazivaju pankerom, album „Apstinencija“ je jedan malo žešći rock, nije punk. Ma, ustvari, cijeli život je punk, kao da ti sad uživaš što tu sa mnom pričaš. Bilo bi ti bolje na nekom drugom mjestu.
Pa ja sam tražio da budem ovdje!
Dobro ti… Ali mnogi ljudi danas rade poslove koje mrze, tu su gdje jesu protiv svoje volje. Znači postoji nezadovoljstvo, a kad te obuzme nezadovoljstvo, onda se osjećaš trulo. A što je punk? Trulež! Zato nam je cijela država pankerska.
Znači ne samo da punk nije mrtav, nego je življi nego ikad?
Sami smo za to krivi, kad nas gaze mi šutimo.
Pa što se vi bunite, imate dva posla – školu i bend.
Ne mogu živjeti ni od prosvjete, a od punka još manje.
Saznajte više: Walter et Les Mandrills – povratak iz pankerske mirovine
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
