‘Do you believe, within your soul, too much loneliness makes you grow old?’, pitao se prije 45 godina Gene Clark na svojem veličanstvenom albumu ‘No Other’. Čini se da je David Cloud Berman iz prije 10 godina upokojenih Silver Jewsa imao potvrdan odgovor na to pitanje. Njegov novi album-projekt Purple Mountains iz 2019. godine bavi se otuđenošću od drugih ljudi i nemogućnošću ostvarivanja bliskosti unatoč jakoj želji za time. ‘Purple Mountains’ je duboko intimna ploča koja na glas kaže ono što si u najtužnijim trenucima ne želimo ni priznati.
Iza vedrih tonova i uhu ugodnih aranžmana u country-folk stilu kriju se znalački napisani, potresni tekstovi o čovjeku koji je, da parafraziram Clarka, ostario od usamljenosti, i vjerojatno depresije. Berman je, čak i kad priča/pjeva o tuzi, šarmantan i duhovit čovjek. S tom se značajkom njegovog rada lako povezati i zato slušatelj lako može ući u inače uznemirujući svijet Davida Bermana. Valjda samo on na cijelom ovom svijetu može ukomponirati veselu pop-melodiju, staviti naslov “Darkness and Cold”, i napisati bolan tekst o razlazu s voljenom osobom.
Malo albuma počinje ugrizom crne mambe “That’s Just the Way I Feel” koja sa stihovima “Much of my faith has been destroyed, I’ve been forced to watch my foes enjoy” postavlja scenu na kojoj će se idućih 45 minuta odigravati američka tragedija, traženje utočišta hipersenzibilnog čovjeka koji teško ili nikako funkcionira sa značajnim drugima i koji su mu itekako potrebni. U privatnom životu Berman je imao težak odnos sa svojim ocem koji je bio lobist velikih američkih korporacija pod egidom slobode konzumerizma, i pod egidom slobode konzumerizma borio se protiv zajamčene minimalne plaće, protiv zaštite okoliša i protiv ograničenja konzumacije alkohola i cigareta. Dugo je vremena Berman živio s osjećajem srama zbog vlastitog oca. Možda je moguće na ovom mjestu povući paralelu starog, beskrupuloznog Ignjata Glembaya i mladog, buntovnog i osjetljivog Leonea.
“I Loved Being My Mother’s Son” je jedna od najljepših posveta majci u rock kanonu. Bermanov svijet tuge je dvosmjerna ulica u kojoj preispituje sebe i pokušava kritički opisati druge, uzimajući u obzir vrline i mane. Kod sebe se bavi uglavnom manama i neispunjenim željama kao što je to u zaključnim stihovima na albumu “I’ll have to learn to like myself, maybe I’m the only one for me”. Koautor dotične pjesme je Dan Auerbach iz Black Keysa s kojim se Berman često družio. Melodije i aranžmani, Bermanovo pjevanje i humor sugeriraju slušatelju da je Berman sve te boli nadvladao i da se vraća emocionalno jači, da kreće nova turneja na kojoj će upoznati novu publiku, no razvoj događaja je bio ponešto drugačiji.
Nije mali broj velikih djela koja su u sebi duboko kontradiktorna, nedorečena, spajaju patnju, bol, harmoniju, pročišćenje i “Purple Mountains” je jedno od tih. Emocionalni ponor koji je Berman proživio je (vjerojatno) imao jedno malo sigurno mjesto u kojem se Berman mogao sakriti i bar privremeno opisati kovitlac u kojem se nalazio. Tražeći ključeve za ovakvo djelo dolazimo do informacije da je par tjedana nakon izdanja ovog albuma, te par dana prije početka promotivne turneje David Berman oduzeo sebi život. Razlozi za takav čin su duboko u subjektivitetu osobe koja ga je počinila, nezahvalno ih je tražiti i iščitavati u umjetničkim djelima koja su po definiciji plod maštovitosti i kreativnosti. Bermanovo nasljeđe su izvrsne pjesme koje dovoljno vrijede da nastave živjeti svoj život bez hipoteke sudbine njihovog kreatora.
Ocjena: 9/10
(Drag City, 2019.)