Glazbeno-scenski performans ‘Riot Days’ upućuje na to da je politički aktivizam Pussy Riota hvalevrijedan, pa čak i neophodan, ali sinoćnji nastup, baš kao i glazba koju povremeno objavljuju, pokazuje da se nusproizvodima njihovih akcija ne treba nužno pridavati i visok stupanj umjetničke vrijednosti.
Sinoć je u zagrebačkom kinu Tuškanac u sklopu šesnaestog izdanja Human Rights Film Festivala svjetski poznata ruska aktivistička skupina Pussy Riot u dva navrata izvela svoj, kako ga klasificiraju, glazbeno-scenski performans “Riot Days”. Riječ je o svojevrsnoj dramatizaciji istoimene knjige koju je prošle godine objavila istaknuta članica kolektiva Marija Maša Aljohina koja je postala slavna (ili zloglasna, kako se uzme) nakon što su je ruske vlasti zatočile zbog sudjelovanja u performansu koji je kolektiv izveo u u moskovskoj katedrali Krista Spasitelja 2012. godine gdje su pokušali izvesti pjesmu “Majko Božja, otjeraj Putina” u znak protesta protiv neizbježnog ponovnog izbora Vladimira Putina za predsjednika.
Predstava “Riot Days” u režiji Jurija Muravickog i produkciji Saše Čeparuhina uz energično prezentiranje određenih dijelova knjige u izvedbi same Aljohine i performera Kirila na ruskom jeziku s podnaslovima i živo muziciranje Maxa i Nastje, članova dua AWOTT (Asian Women On The Telephone) donosi i videoprojekcije s arhivskim snimkama te priča pozadinu priče o najslavnijoj epizodi ove skupine, te njezin sudski epilog i prizore iz utamničenja autorice. Tako u početku sve djeluje kao da pratite neobično divlju naraciju dokumentarnog filma uživo, sve dok se u drugom dijelu dramaturgija ne raspadne sa seljenjem protagonistice u zatvor gdje postaje teško slijediti sljubljivanje halucinacija i zbilje koje se odvija na pozornici.
Uz mnoštvo uzvikivanja parola i zalijevanje prvih redova publike vodom (na što su pošteno upozoreni pri ulasku u kino), dosta buke i kaosa i Kirilovu simulaciju masturbiranja, malo toga je u “Riot Days” doista šokatno ili dosad neviđeno na daskama, pa sve na mahove djeluje kao nešto što smo u nadahnutijoj izvedbi mogli doživjeti od naših Montažstroja ili Frljića. Nakon same predstave i poruke autorice, kolektiv je izveo i kaotičan glazbeni broj pri kojem je pandemonij na pozornici dosegao krajnje granice. Ovo finale bilo je prilično zanimljivo, a trajalo je upravo toliko da takvim i ostane, jer da se i to produžilo teško da bi itko ostao još previše gladan doživjeti Pussy Riot kao bend uživo radije nego kao kazalište. Ovako možda valja ostaviti šansu za eventualne ponovne susrete.
Budući da će prihodi od prodaje ulaznica, majica i knjiga dobrim dijelom biti usmjereni obiteljima drugih mladih političkih zatvorenika u Rusiji, sve još jednom upućuje na to da je politički aktivizam Pussy Riota hvalevrijedan, pa čak i neophodan, ali sinoćnji nastup, baš kao i glazba koju povremeno objavljuju, pokazuju da se nusproizvodima njihovih akcija ne treba nužno pridavati i visok stupanj umjetničke vrijednosti, odnosno da je moguće diviti se prvom, a na drugo slegnuti ramenima.
Čepahurin je najavljujući program, nakon priličnog kašnjenja uzrokovanog vrlo sporim puštanjem publike u kino, a prije same predstave objasnio kako je riječ o jedinim izvedbama ovog djela uopće u punom šesteročlanom sastavu, pa bi se zbog te činjenice zagrebačka publika trebala osjećati posebno sretnom. Je li to pokušaj isprike zbog razbijanje koncentracije naših nogometaša u lovu na rezultat na finalu ovogodišnjeg svjetskog prvenstva? Uostalom i sam taj performans je više djelovao kao skretanje pozornosti na sebe nego kao punokrvna pankerska provokacija sa svrhom i razlogom poput one u moskovskoj katedrali. Tako je i “Riot Days” nešto poput bučnog autoglorifikacijskog pogleda na dane vrhunca vlastite zloglasnosti koji je bolji u svojim dokumentarnim dosezima nego u glazbeno-scenskoj izvedbi.