Queens of the Stone Age objavili su osmi studijski album.
Ima ona jedna loša serija na Netflixu u kojoj avion poleti iz Jamajke i sleti u New York, a ono čega putnici nisu bili svjesni jest da je let trajao pet godina. Naizgled sve je bilo okej, putnici su se dobro osjećali, ali ipak nešto nedokučivo s njima nije bilo u redu. I onda se ta nedokučivost rastegne na četiri sezone, nemojte gledati.
Stoner rock velikani QOTSA upali su u vlastitu crnu rupu zadnjih godina, još otkad je objavljen ne baš objeručke prihvaćen album „Villains“. Izgubili su Marka Lanegana, Josh Homme je k tome prolazio još i kroz težak, medijski praćen razvod, sudsku borbu za skrbništvo nad djecom i operaciju raka. No, sad se vratio, naizgled sve je okej, dobro se osjeća, ali nešto nedokučivo nije u redu s ovim što smo upravo preslušali.
Pilota koji je putnike u seriji nesvjesnih pet godina vozio od Jamajke do New Yorka grizla je savjest kroz cijelu prvu sezonu, no autopilot na kojemu su Homme i bend odvozili ovih deset novih pjesama nije se još oglasio. Jer još od vrlo dobre uvodne „Obscenery“ teško se oteti osjećaju da su Homme i ekipa ušli u studio s mišlju „mi smo jebeni Queens of the Stone Age i što god da snimimo zvučat će vrhunski“. Takva bahatost koju ne mogu dokazati i prepotencija koja me grebe za uši sve do posljednje, devetominutne i zapravo odlične „Straight Jacket Fitting“, podsjetila me – dovoljno je bizarno da moram spomenuti – na intervju Jasenka Houre od prije dvadeset godina u kojem je zaključio da Prljavo kazalište ne može snimiti loš album. Za razliku od „Radija Dubrave“, kojega je Houra tada promovirao, „In Times New Roman…“ definitivno nije loš album. No, propustan je u svojoj hermetičnosti, pun šupljina između dva dobra riffa i krcat trikovima koje su već poodavna ispucali.
QOTSA su ovo kakve poznajemo, kakve smo zavoljeli, u koje smo se kleli, i koje bismo sad na silu hvalili, ali, eto, ono nedokučivo nam to ne dopušta. Od poletne „Paper Machete“, preko protočne „Time & Place“ do raskošne „Carnavoyeur“, kroz čitav album bend kao da diže ručnu i istovremeno uporno upire po gasu te konstantno implodira. U stalnoj želji da se nešto konkretno dogodi, pored ušiju prolaze pjesme koje kao da nisu promišljene do kraja. Ništa se vrijedno dugoročnog pamćenja ne događa, kao ni u četrdeset epizoda gorespomenute serije. A konkretan prigovor se ne može pronaći i to frustrira svih 47:37 minuta.
Umjetan je ovo doprinos Queens of the Stone Age njihovoj impresivnoj diskografiji, koji bi u nekakvoj hrvatskoj inačici komotno mogao nositi naslov kakav je svojoj izložbi u SC-u 1971. nadjenuo hrvatski likovni umjetnik Goran Trbuljak: „Ne želim pokazati ništa novo ni originalno“.
I zato sam Times New Roman ostavio iza sebe, ovaj tekst je pisan u Calibri fontu.
Ocjena: 7/10
(Matador, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
