Nakon objave tek četvrte samostojeće kolekcije materijala uživo jedne glazbene institucije kao što je R.E.M., nameće se pitanje zašto je ovaj slavni bend zazirao od objavljivanja svojih koncertnih snimaka do samog kraja svoje karijere.
R.E.M. su svojim razvojem od prvaka žanra college rocka u osamdesetima do jedne od glavnih mainstream atrakcija pop rocka u sljedećem razdoblju dosegli status jednog od najpopularnijih bendova na svijetu, a taj su status nedvojbeno održali i do svog neprežaljenog raspada nakon objavljivanja svog posljednjeg albuma “Collapse Into Now” prije sedam godina. No, jedna od zanimljivosti vezanih za ovaj najpoznatiji bend iz Georgije svakako jest ta da ni u jednom trenutku sve do četiri godine prije razilaženja, a što uključuje i period vrhunca slave u devedesetima, nisu objavili live album.
Ako ne brojimo snimke koje su se počele pojavljivati na obljetničkim izdanjima benda kao dodatni diskovi, do prošlog tjedna ploče uživo ovog sastava mogle su se nabrojati na funkcionalne prste lijeve ruke Djanga Reinhardta, a tek dvije od njih izašle su za vrijeme aktivne faze benda. Godine 2007. tako je objavljen “R.E.M. Live” snimljen u Dublinu dvije godine ranije, a 2009. je uslijedio i “Live at the Olympia” s koncerta održanog u istom gradu. Prije četiri godine, dakle debelo nakon razilaženja Michaela Stipea, Petera Bucka i Mikea Millsa, za Dan prodavaonica ploča objavljen je i album sa snimkama s dva koncerta snimljena za MTV Unplugged u deset godina razmaka, od 1991. (doba albuma “Out of Time”) do 2001. (album “Reveal”).
I to je to. To je sve što je do prošlog petka činilo R.E.M.-ovu live diskografiju. A onda je izašao nevjerojatan box set koji na osam CD-a i jednom DVD-u nadoknađuje propušteno, a donosi sedam i pol sati svirke koja je emitirana na BBC-ju koji se pokazao kao servis koji je pratio ovaj bend on njihovih početaka (prvi koncert koji su emitirali onaj je iz Nothingama 1984.), pa do posljednjih izdanja. “R.E.M at the BBC” na taj način ujedno predstavlja riznicu neobjavljenih živih snimki benda koji ih je skrivao kao zmija noge, ali i vrlo detaljnu šetnju kroz sve faze karijere benda koji je mijenjao sliku o onome što komercijalna pop glazba može biti.
U ovoj mamutskoj kolekciji posebno su zanimljivi prvi diskovi koji bilježe nastupe benda u radijskim emisijama poput Into the Night ili onima legendarnog voditelja Johna Peela, gdje pjesme izvode uglavnom u ogoljenim verzijama pred malobrojnom publikom, a takva forma često dopušta vokalu Michaela Stipea da zasja u potpunoj punini svog dosega. Ove izvedbe snimljene su velikom većinom u devedesetima, dakle na vrhuncu popularnosti, a jedine su iznimke nastupi iz 2003. i 2008. u emisijama Mark and Lard, Drivetime i Live Lounge – po dvije pjesme sa svakog. Ima određenih preklapanja u materijalu, a riječ je o singlovima s odličnog albuma “Up” iz 1998. (“Daysleeper”, “Lotus”, “At My Most Beautiful”), te najvećim hitovima benda (neizbježne “Losing My Religion” i “Man on the Moon”), ali izvedbe su dovoljno različite da ne zvuče kao puko ponavljanje.
Ostali diskovi donose kronološki poredane cijele koncerte koji sežu od ranije spomenutog nastupa u Nothingamu na kojemu je promoviran album “Reckoning” iz 1984., pa do koncerta održanog dvadeset godina kasnije u St. James’ Churchu u Londonu. Prvi od njih osim materijala s prvijenca “Murmur” i njegovog nasljednika donose i prve izvedbe pjesama koje će uskoro postati prvim singlovima sa sljedeće ploče, južnjačkom gotikom inspirirane “Fables of the Reconstruction”, a to su “Driver 8” i “Wendel Glee”, ili pak “Hyena” koja će službeno biti objavljena tek na “Lifes Rich Pageant” 1986. godine.
Sljedećim korakom skačemo više od deset godina unaprijed. Koncert iz 1995. snimljen u National Bowlu u Milton Keynesu donosi nastup iz ere albuma “Monster”, pa ga tako otvara prvi singl s te ploče “What’s the Frequency, Kenneth?”, a očekivano donosi i druge tadašnje hitove kao što su “Bang and Blame”, “Crush With Eyeliner” i “Strange Currencies”. Najveće iznenađenje ovog koncerta (ali slobodno se može reći i cjelokupnog izdanja uopće) neobično je žestoka vezija hita “Drive” s najomiljenijeg albuma “Automatic for the People”, posebno zanimljiva budući da R.E.M. u principu uživo rijetko mijenja aranžmane u odnosu na studijske snimke, a pogotovo na ovako drastičan način.
Treći cjelovečernji koncert kolekcije dolazi s Pyramyd Stagea festivala Glastonbury 1999., dakle ponovno je riječ o promociji albuma “Up”, što znači još jedan susret sa svima od onih pjesama koje smo već dvaput čuli na uvodnim diskovima. Posljednji od koncerata, onaj iz Londona iz faze albuma “Around the Sun” koji su godinu dana kasnije promovirali i u zagrebačkom Domu sportova, premda s prilično različitom setlistom, diči se izvedbom pjesme “E-Bow the Letter” na kojoj je izvorno gostovala velika Patti Smith, a ovaj put Stipeu društvo pravi Thom Yorke iz Radioheada, benda koji Michael i prije spominje s pozornice na koncurtu iz 1995., pa je očito kako ovo prijateljstvo traje već dugi niz godina. Deveti disk kolekcije je DVD sa snimkama emitiranim u BBC-jevom televizijskom programu.
Za sve one kojima je eventualno teško probijati se kroz više od sto pjesama i 450 minuta glazbe ili po pet verzija “Man on the Moon” i “Losing My Religion”, priređeno je i izdanje “Best Of R.E.M. At The BBC” koje se koncentrira na dio kolekcije koje pokriva radijske nastupe i najbolje trenutke koncertnog dijela izdanja, ali naša je preporuka da svakako uronite u cjelokupno izdanje čiji su najboljni trenuvi realno nesvodivi na tek dva diska. R.E.M. je ipak bio bolji bend uživo nego što su to dali naslutiti škrtim pokazivanjem svojih live uradaka.
Ocjena: 9/10
(Craft Recordings, 2018.)