Jedno kontemplativno, i preko Bandcampa dostupno, djelce za ove dane kad se neumitno osjećamo kao da smo u čekaonici za pakao.
Zagrebački sastav Radost! kojeg vode Goran i Branko Bogunović odavno je domaći ‘otočić’ avangardnog i eksperimentalnog rocka. Još su 2017. s radom na improviziranoj glazbi za predstavu „Zlatna medalja“ umjetnice Vesne Mačković došli do samospoznaje besmislenosti rađenja pjesma i snimanja albuma. Jedini imperativ kojeg se otad Radost! drži jest improvizacija, glazba trenutka koja nastaje od nikud i komunicira među izvoađačima u datom momentu.
Paradoksalno, Radost! i dalje objavljuje albume. Što je još luđe, tematske albume. Ostavljaju tako prostor nedoumice, je li objavljivanje albuma njihov opsesivno-kompulzivni poremećaj kojeg se ne mogu riješiti ili se sprdaju s formom pjesme i koncepcijom albuma. Tako je grupa 2018. objavila ugrubo miksan „Novi svijet“ što je prvotno bio samo jedan od jam sessiona za spomenutu predstavu „Zlatna medalja“, da bi ove godine predstavljena suradnja s Mariom Kovačem u obliku albuma „Čekaonica za pakao“.
Taj album snimljen je u svega dva navrata, 8. svibnja i 5. lipnja 2018. u studiju Radost!, a grupa je tu suradnju objasnila na sljedeći način: „Svirka s Marijem trebala je biti prva u seriji unikatnih koncerata za jednu osobu – odsviramo joj nešto što nikada više nećemo ponoviti i poklonimo joj snimku. Ubrzo smo shvatili da je najbolje da gost svira s nama, tako da svi budemo i izvođači i publika. Mario je donio theremin i delay. Čim smo uključili snimanje, brzo je i lako ušao u Radost!“.
Mogu reći, jednom davno, sam u jednoj recenziji za Radost! napisao kako trebaju ludost potpuno ‘odvezati s lanca’. Naravno da bi bilo krajnje egoistično, a vjerojatno i netočno, s moje strane tvrditi da su poslušali, no ne mogu se oteti dojmu da su nekako s ovim albumom stvari na potpuno suludi način prirodno upasane. Kao da je frik Kovač konačno našao bandu otkačenjaka po svojoj mjeri – glazbene kužere koji će se potpuno prepustiti interpretaciji njegovih uvrnutih i provokativnih stihova bez da tu itko ikome govori što treba raditi.
Da su spomenuta dva sessiona samo izrodila pjesmu „Dijete“, koja je išla kao prethodnica albuma, bilo bi možda sasvim dovoljno, a kamo li deset brojeva s glavom i repom. „Čekaonica za pakao“ je nešto poput debatnog kluba u kojem Kovač provocira elementima društvenog alarma na taj način da mu jednostavno ne možete parirati. Njegovi slobodni stihovi su u ulozi vražjeg odvjetnika i postavlja slušatelja u situaciju da pomisli kako se sve što bi se eventualno loše moglo dogoditi upravo i događa, bili vi dijete, tinejdžer, odrasla osoba ili roditelj. Otvara tako i nevjerojatno duboko tematiziranje o ulozi, ili bolje žrtvi, žene u društvu u nevjerojatnih tri i pol minute pjesme „Mržnja“, kao što će se na samom završetku sprdati i s babarogama nacionalizma u „Mraz“.
Cijela konstelacija u kojoj je Mario Kovač susreo Radost! neodoljivo podsjeća na inkarnaciju vremena kad je Marko Brecelj susreo grupu Buldožer. Ista je to vrckavost i probojnost misli ukalupljenih u neočekivane improvizacijske zvučne zahvate, a opet precizno srezano u pijemčivu kratku minutažu koja sprječava gubitak slušateljske pažnje, tj. samo filozofsko-ljubavna pjesma „Aorist“ doseže četiri i pol minute trajanja. Sve u svemu jedno kontemplativno, i preko Bandcampa dostupno, djelce za ove dane kad se neumitno osjećamo kao da smo u čekaonici za pakao.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2020.)