Riječ, dvije sa Svjetskim Kilo Tzarom uoči njegova nastupa na šibenskom OFF festivalu.
Rambo Amadeus, a.k.a. Antonije Pušić, onaj kojem pripisuju kovanicu turbo-folk, prvi s ‘one strane granice’ koji je zasvirao u Hrvatskoj nakon rata, medijski manipulator, jedriličar, antinaftaški aktivist, Svjetski Kilo Tzar (ex Svjetski Mega Car) i crnogorski guru, nastupit će na zadnjem danu OFF festivala (18. srpnja) u Šibeniku.
Nakon dvije godine vraćate se u Šibenik. Što se u međuvremenu promijenilo u bendu, u kakvom ste psihofizičkom stanju…?
Sada sviramo kao kvartet, klavirist je opet sa nama. Ja sam sasvim dobro, dok kucam ovaj intervju nalazim se na otoku Brusnjaku, kao neki solarni kolektor skupljam energiju za predstojeće koncerte.
Dan prije OFF-a svirate u Despotovcu. Kakav je plan da iz središnje Srbije dođete do mora i tonske probe na vrijeme?
Stvarno je malo naporno, vjerovatno ćemo uzeti profesionalnog vozača da nas vozi. Uglavnom vozimo sami, ali… Ovaj put ja sam napravio previd u terminima, pobrkao datume, kasnije mi je bilo neprijatno da otkazujem nešto od ovo dvoje samo zbog vlastitog previda. Cijenim činjenicu da me zovu na sve strane na svirke, pa jedna malo napornija vožnja nije prevelika cijena za to.
Doći ćete, razumljivo, umorni. Putovanje, kilometri, vrućina… Postoje li rutinski trikovi za oporavak uma i tijela prije izlaska na pozornicu?
Naravno. Prije svirke obavezno moramo odspavati. Nakon svirke u Despotovcu krećemo odmah. Nakon dva sata vožnje spavat ćemo u motelu uz granicu s Hrvatskom. Buđenje u devet; kava, doručak, i sedam sati vožnje do Šibenika. U Šibeniku smo u 18 sati. Tonska proba pola sata i spavanje do svirke. Kad trebam birati hoću li jesti ili spavati, uvijek biram spavanje. To je način da odmoran izađem na svirku. Nemam osjećaj da je moj posao težak. Kad pogledam oko sebe, u drugim zanimanjima ljudi rade puno više, spavaju manje, imaju mnogo više radnih sati nego ja, pa moram biti zahvalan što imam posao koji volim.
Nije nikakva tajna da Rambo Amadeus, što god svirao, uvijek tu negdje između provuče jazz gitaru. No, koliko često zapravo dobivate pozive na jazz festivale?
Otprilike dvaput godišnje, što je, s obzirom na moj antijazz stil, sasvim dovoljno.
U Šibeniku vlada popriličan interes za koncert, iako mnogima nije jasno otkud Rambo na jazz festivalu. Je li vam žao što vas narod ne percipira kao jazz glazbenika? Percipirate li uopće sebe takvim?
Pa, ne znam. U usporedbi s ozbiljnim jazz muzičarima stvano osjećam da nemam pojma. A opet ti isti jazz muzičari cijene moju muziku, a kad ti dvojica kažu da si pijan, uzmi pa se valjaj. Kad te zovu na jazz festival… idi i sviraj! Prošle godine sam svirao na Montreaux Jazz Festivalu, nije nas nitko izbacio od tamo zbog nekvalitete. Fini ljudi.
Samo da vas upozorim – na OFF-u publika uglavnom sjedi. Je li to ustvari najbolji položaj tijela za konzumiranje ‘evanđenja po Rambu’?
Taj problem rješavam tako što sjedim i ja. Onako, kad publika sjedi, a ja stojim, osjećam se kao… zubar.
Mijenja li se repertoar ili način izvedbe ovisno o tipu festivala, publici i prigodi?
Naravno da se mijenja. Srećom ima ga dovoljno pa se moze probrat za svaku priliku i publiku po nešto.
Od albuma ‘Hipišizik metafizik’ prošlo je već dobrih sedam godina. Je li diskografska aktivnost konačno postala suvišna i u karijeri Ramba Amadeusa?
Da, suvišna je. U međuvremenu sam napravio dovoljno komada da ni meni ni publici ne bude dosadno. Internetom jako brzo i jednostavno muzika dolazi do publike.
Danas čitava diskografija Ramba Amaduesa stane na jedan USB privjesak za ključeve, i još ostane mjesta za sva tri ‘Kuma’ i sve nastavke ‘Mad Maxa’. Je li takva dostupnost medija donijela dobro glazbi, umjetnicima ili industriji? Iliti… osjeća li Rambo da je dočekao blagostanje?
Muzika postoji 10 000 godina, nosači zvuka jedva 100. Internet je napokon obesmislio nosače zvuka. Ja nemam ništa na svom hard disku. Imam omiljene internet radionstanice i… to mi je dovoljno.
Kao čovjek s mora, a i šef ‘Rambove škole jedrenja’, aktivirali ste se u ovoj političko-ekološkoj priči oko bušenja Jadrana. Evo vam prilika da na kraju poručite hrvatskoj vladi što mislite o tome…
Meni je lako imati sasvim jednostavan stav o tome. Ja sam jedriličar, čitave godine ne potrošim ni 10 litara goriva, samim tim nemam nikakvu potrebu za naftnom platformom. Ipak, mislim da je jako teško pomiriti turizam i naftne platforme pa se treba odlučiti. Od turizma živi pola Crne Gore i pola Dalmacije, mnogo naroda radi u turizmu i živi od turizma, i jos uvijek čistog mora, i neće baš svi oni moći da se zaposle na platformi ili benzinskoj pumpi, da bih ja tu imao dileme. A i tko će lijevat gorivo, ako nema turista? Lako je Talijanima bušiti, oni se kupaju kod nas. A đe ćemo se kupat mi?
Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS.com.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
