Prije odlaska u Sjevernu Koreju, Laibach je još jednom svratio u Zagreb.
Iako nam još uvijek nije sasvim jasno kako je točno Laibachu uspjelo postati prvim zapadnjačkim bendom koji će ikada nastupiti u Sjevernoj Koreji, nakon sinoćenjeg nastupa u sklopu Ljeta u MSU u svakom slučaju možemo ustvrditi kako Pyongyang izborom nije pogriješio. Headlineri ovogodišnjeg Ljeta u MSU priredili su pravi audio-vizualni spektakl savršenim zvukom te upačatljivim svjetlosnim efektima i video projekcijom na jednom od koncerata po kojima ćemo svakako pamtiti ovo ljeto u Zagrebu.
U odnosu na prošlogodišnji koncert u Tvornici koji je uglavnom bio prezentacija posljednjeg albuma “Spectre”, koncept je prilično izmijenjen, a nastup je otvoren Griegovom nordijskom sagom “Olav Trygvason” koja je stvorila mitološki uzvišen ambijent nakon kojega je napadom industrijalne buke mjesto prepušteno mučnom soundtracku genocida u “Smrt za smrt”. Glazbeno i umjetnički ovim zvukovima ratne noćne more postignut je vrhunac nastupa, a Laibach prezentirao potpunu stravu i užas represivnog totalitarizma s čijom ikonografijom oduvijek koketira u službi Kunsta više nego bilo kakve ideologije.
Kontrast tome najbolje se vidi u nešto kasnije izvedenoj pjesmi “Resistance Is Futile” gdje je totalitaristička ideologija svedena na karikaturu kolektivne svijesti Borga iz Zvjezdanih staza. Prije potonje pjesme izvedena je još i “Eurovision” sa proročanskim refrenom “Europe
is falling apart”, dodatno aktualiziranim s previranjima u Grčkoj, pa ne čudi da je nakon izvedbe ove pjesme publika pozdravljena s “Hello Europe, hello Athens!”
Nakon kraćeg prvoga bloka uslijedio je desetominutni intermezzo praćen varljivim odbrojavanjem sata u kojemu bi se tu i tamo pridodala koja minuta, sasvim u duhu s Laibachovom poetikom obmanjivanja i kontrole masa. Nakon intermezza uz videozapise sjevernokorejske djece i vojske Laibach se vratio izvedbama dvaju songova iz “Sound of Music” (“Do-Re-Mi” i “Edelweiss”) i time najavio program koji će izvoditi na dalekom istoku. Poslije toga uslijedile su izvedbe pjesama sa “Spectre” od kojih je posebno upečatljivo djelovala fućkajuća himna “The Whistleblowers”, a našlo se ponovno mjesta i za luđačku obradu Dylanovog klasika “Ballad of a Thin Man”.
Posebno je moćno zvučao bis sa raspamećujućom izvedbom hitova “Life Is Life” i “Tanz mit Laibach”, a publika je podignutim rukama i skandiranjem naoko uvučena u euforiju Laibachova zločinačkog sistema; kao da nam je ilustrirano na koji način se glazbom i ikonografijom postiže kolektivna hipnoza na totalitarističkim skupovima.
Još da je u publici bilo manje onih koji su cijelu stvar pokušavali pohraniti svojim pametnim telefonima umjesto izravnim osjetilima i da nije uopće bilo one ekipe koja je smatrala posebno duhovitim između pjesama skandirati dinamovštine, atmosfera bi mnogo više odgovarala spektaklu koji je Laibach priredio. Stvar je to opće kulture, ili u slučaju Laibacha, kako je cijenjeni kolega Vid Jeraj vrckavo poentirao, “opće supkulture”.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
