Odgovor na pitanje zašto su nekad veliki rock albumi izlazili ‘kao na traci’, a danas ih nema ni da tražite povećalom, dolazi iz Njemačke, a odgovor je dao Rammstein.
Za takve albume nije samo u pitanju umijeće pronalaženja dobrog riffa, neodoljivog groovea i mjeseci boravka u najboljim studijima. Rade neki i danas na taj način, ali im ne polazi od ruke. A ne polazi iz možda banalnog razloga jer je fokus s poante skrenut na detalje. I čim se ne zna čemu i kome služi outfit, uzalud svo zanatsko znanje i vrijeme ovog svijeta da ga se skroji. Kao je rock u pitanju, niti je bitan riff, niti groove, pa niti produkcija, ako oni nisu u službi ideje i poruke.
Rock se od popa nikad nije razlikovao po strukturi pjesme i instrumentariju, dapače, osnovna struktura je uglavnom identična, kao i instrumentarij. Stvar je u stavu. Rock je uvijek bila zvijer koja je težila tome da rastrga kavez u kojem se nalazi, ili bar da ga dobro trese. Dobar rock je uvijek donosio ideje i motiv slobode, bile one grupne ili individualne. Nije ga zanimalo hodanje po rubu, već prelazak tog ruba – kad nešto postane fakt, pa što se nakon toga dogodi – reakcija kakva god ona bila, bez ikakve garancije.
I pojam ‘roker’ nije nastao radi pukog imenovanja. To je uvijek bio ideološki sklop osobe koja je osjećala poziv da mora gurati dalje i izvan granica, ali ne samo zato jer je to skandalozno u određenom momentu, već stoga što rešetke društva uvijek postoje i neki društveni normativi moraju biti ponovno uspostavljeni, jer su stari dotrajali u svojoj arhaičnosti. Osjećati se drukčijim, često je značilo da ćete prije ili kasnije pronaći rock, ili će on pronaći vas. To je uvijek bila glazba o tome kako se takvi osjećaju, a ne nekakva poza, iako je i rock kao izvedbena forma itekako podložan pozi (no uvijek je lako raspoznati je li poza u službi srži ili maska da se prikrije da je srž ponekad manjkava).
Dakle, ako postoji srž, a ona je uvijek bolna kao i istina, ako postoji poruka koja mora biti izrečena, onda će ih pronaći i pravi riffovi i pravi groove i prava produkcija. Oni su samo oruđa u rukama onih koji žele komunicirati na ispravan način i koji donose masivnu poruku koju će taj glazbeni outfit učiniti još masivnijom. Zato su nam ostali rijetki, poput jednog Nicka Cavea, koji na toj skali masivnosti mogu izbaciti istinu iz sebe koja će se probiti do receptora slušatelje. Cave je masivan i kad je u nokturnu praćen samo klavirom, no što je s onom masivnošću rocka koji vam adrenalinom otvara tlo pod nogama, a da progovara o onome što je sada i tu, a ne samo da nas evocira na vremena kad su prave probleme pogađali pravi stihovi?
Iskreno, da Rammstein ove godine nije objavio eponimni album (koji se još zove i „Untitled“), ne bi imali o čemu pričati. Istina je da su od svojih početaka frapantni, groteskni i na rubu parodije vlastite pompoznosti, kao što je i činjenica da su dosad skupili dovoljno fanova da mogu bez problema ‘gnjavit’ srednjostrujašenjem u oponašanju sebe, ali oni su i dalje onaj Rammstein s početka – ista britka ideja, samo s daleko više novca u igri.
Pravilno su i zaključili da štancanje albuma pro-forme radi nema smisla i da album treba izbaciti kad se ima nešto za reći. A strepi pola Njemačke kad oni imaju nešto za reći, a druga ih razumije, jer nisu oni zagovornici totalitarizma, već poput slovenskog Laibacha, upravo provociraju tog crva totalitarizma koji leži u mnogima, a da toga nisu ni svjesni. Upravo oni svojom ‘lakonskom brutalnošću’ izvrću sramnu utrobu spletkarske brutalnosti Zapadnog svijeta.
„Neimenovani“ tj. „Untitled“ je bio veliki rock album već po objavi dva monumentalno skupa video spota „Deutchland“ i „Auslander“, a kao i svakog velikog rock izvođača, sve ste razumijeli i ako ne znate njemački jezik. I niste mogli krivo razumijeti. S poznavanjem tog jezika ste tek spoznali fascinantne finese. I famozan minimalizam dizajna naslovnice nosi dirljivu poetičnost. Jedna šibica. Kao da nam poručuje da je samo ona dovoljna da nas pokrene ili da nas više ne bude.
„Deutchland“ je prva, pravi monolitni početak, toliko monolitan da je ekspresno postala nova himna kojom Rammstein otvara koncerte na trenutnoj turneji, a koliko su veliki svjedoči to da razvaljuju stadion za stadionom od Belfasta do Moskve bez primisli o festivalskom hedlajniranju. Festivali bi ih htjeli, ali ih ne želi Rammstein.
Postoji li u ovoj 2019. neki rock bend koji je napravio nešto slično, u svjetskim razmjerima? Je li postojao prošle godine? Ne. A razlog je dobar i recentan album. Album na kojem struže metal kroz pakao industriala, dok ritmovi dobuju ratne marševe i wagnerovske himne, one marševe od kojih strepimo jer kao da nam se neumitno približavaju donoseći kaos i ludilo.
„Untitled“ tako nakon „Deutchland“ dočarava i medijsku histeriju kroz „Radio“, dok bi sa „Zeig Dich“ („Pokaži se“) zahtijevao otkrovenje. Dok s „Auslander“ secira vječitu nesreću odnosa koji su uspostavljeni na relaciji stranci-domaći, u nastavku Rammstein ulazi u „Sex“ kao oruđe kontrole, nakon čega (neminovno) slijedi „Puppe“ („Lutka“), kao što „Was Ich Liebe“ („Što volim“) u rukama tog benda predstavlja istovremeno identifikaciju i filozofsko pitanje, na koncu kao što sličnu misaonu strukturu ima „Weit Weg“ („Daleko“), smještena između pjesama „Diamant“ i „Tattoo“. Posljednja „Hallomann“ („Pozdrav“) suprotstavlja elegični refen prijetećim strofama i time tako jednostavno, a efektno komentira problem ljudskog nepovjerenja i u situacijama gdje se uz ‘dagnje i pomfrit’ možda očekuje situacija neke nespretne, ali sretne romanse, no sve se to topi uslijed neke neidentificirane paranoje u zraku.
Album „Untitled“ također donosi odličan balans između žestokih brojeva i balada, čime je izbjegnuta monotonija jednoobraznosti – zgnječit će vas kad treba, ali će vam dati i zraka kad osjetite da vam je potrebno. Desetgodišnje čekanje se itekako isplatilo. Jedan od rijetkih albuma čija kvaliteta je ekvivalentna ogromnoj popularnosti grupe. A mislili smo da se to više nikad ne može dogoditi. Bar ne u rocku, ali eto uvijek se nađe neka iznimka koja potvrđuje pravilo da kavez treba tresti.
Ocjena: 10/10
(Universal, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
