27. Monteparadiso, treći dan – Punk nije mrtav!

Trodnevna ‘punk Nova godina’ svoj je klimaks doživjela u subotu, 3. kolovoza 2019. godine i time službeno ispratila 27. nastavak Monteparadiso festivala. Za razliku od prošle večeri, vremenski su uvjeti dozvolili da se zadnja koncertna večer dogodi vani, u unutarnjem dvorištu Rojca. Talijanski hardcore punk veterani Raw Power svojom su eksplozivnošću i vrckavom konverzacijom s publikom odnijeli, po reakcijama posjetitelja, titulu ‘najboljeg benda Monteparadisa’, a punk rock lokalci Sake kući su ponijeli srebrnu medalju.

27. Monteparadiso festival u Puli (Foto: Ivan Slijepčević)

Povratak „zadnje prave istarske bande“ – Tito’s Bojsa, predvođene Nenadom Milićem, iščekivao se možda čak jednakim intenzitetom kao i povratak hrvatske nogometne reprezentacije u Zagreb nakon SP-a prošle godine – što nije nimalo čudno – s obzirom na to da na stageu Monteparadisa nisu nastupili dvanaest punih godina. Iako bend na mene nije ostavio poseban dojam, oduševljenje publike vidjelo se već od prve note.

Talijanski su hardcore punk veterani imena Raw Power svojom eksplozivnošću i vrckavom konverzacijom s publikom odnijeli, po oduševljenju posjetitelja, titulu „najboljeg benda Monteparadisa“. Sa radom počinju 1981. godine u Reggionell’ Emiliji, talijanskoj provinciji. Iza kreacije benda stoje dva brata, Mauro (vokal) i Giuseppe Codeluppi (gitara), koji umire 2002. godine. Ime benda ujedno je i hommage Stoogesima, odnosno njihovom trećem albumu „Raw Power“. Njihov prvi demo kojeg se često naziva „Brown Studio Tape“ izdala je izdavačka kuća „BCT Tapes“ iz San Diega 1984. godine. Sa već skroz poludjelom publikom koja je tu neizmjernu ekstazu što su je Raw Power odašiljali sa stagea objeručke prihvatila, njihov su nastup od 45 minuta odlučili završiti sa „Ace of Spades“ Motörheada.

Totalni Promašaj bio je jedan od onih bendova na koje se publika iznimno ložila od trenutka najave njihovog nastupa na festivalu. Iako su stekli podosta zanimljiv, mada nerazuman cult following, neshvatljiva je doza fascinacije bendom, s obzirom da ni po čemu ne odskaču od većine izvođača ovogodišnjeg festivala. Nastup im je bio prosječan, od glazbene izvedbe, preko scenske izvedbe do vizualnog dijela.

Kao i prvog dana festivala i u subotu smo imali prilike čuti jedan iznenađujući glazbeni novitet – Alkasilka. Njihova glazba na trenutke podsjeća na mukotrpne tonove koji se mogu čuti na klasičnim balkanskim feštama (na što nas navodi svaki „zaigrani“ bend s harmonikom u postavi), ali kada tome dodamo par gitarskih decibela uz živo mlataranje po dobošu – iluzija nalaženja ispred radio prijemnika čiji display pokazuje „Narodni radio“ u potpunosti se izgubi. Iako je to bend odgovoran za kolo koje se zaplesalo ispred stagea, nasuprot njih nalazi se pulski Sake koji je u subotu kući odnio srebro, ako su Raw Power odnijeli zlato. U travnju prošle godine promijenili su postavu, a kako to inače biva kod njih – poziciju vokala zauzela je žena testirajući svoje vokalne sposobnosti. Imali smo ih priliku vidjeti godinu dana ranije kao predgrupu Gogol Bordellu u Puli, kao i na prošlogodišnjem, petnaestom Antifa Festivalu iza čije realizacije stoji Monteparadiso. Na zagrebački CC nabasao sam nekoliko puta, kako u Puli tako i u okolnim gradovima. Na zadnjoj večeri festivala njihov sam set ulovio nakratko, pred sam kraj, tako da o njihovom dolasku na ovogodišnje izdanje festivala nemam što konkretno reći, iako su na svim dosadašnjim svirkama kojima sam prisustvovao pokazali zadivljujući intenzitet i energiju.

Na samom kraju, kao akt zatvaranja festivala i send off Monteparadisu 2019. poslužili su njemački punk velikani Stage Bottles koji se ne vole nazivati (niti vole biti nazivani) Oi! bendom, no mišljenja su da ih je tako najlakše opisati. Pjevač koji ujedno svira i sax glavni je adut ovog benda, a njihov radikalizam glede ljevičarskih stavova krajnje mi je pohvalan, s obzirom na zaista konfuznu društveno-političku klimu u kojoj se danas nalazimo. Kad je bend službeno krenuo s radom odlučili su samoinicijativno organizirati security na svojim koncertima, te su (nažalost) jedino nasilnim metodama spriječili učestalo dolaženje skinheadsa. Stage Bottles upriličili su solidan i podosta energičan, bez tračka zamora nastup što se i očekivalo od benda koji dijeluje dugi niz godina.

I tako je završio 27. Monteparadiso festival. Kad se sve zbroji i oduzme, fascinantno je da se festival održava dvadesetsedmu godinu zaredom – i to uvijek u istom vremenskom okviru – prvog tjedna u kolovozu. Ove smo godine imali prilike na stageu vidjeti i nekolicinu politički angažiranih bendova unutar i van okvira glazbenog izričaja. No, ipak, lokalnoj publici ponovni dolazak bendova koji su ne tako davno svirali u klubu može biti indikator manjka kreativnosti u organizaciji. Iako je pored svih dostupnih kanala informiranja bilo nemoguće saznati iznos ulaznice, Monteparadiso festival, s obzirom da su drugi i treći dan korigirali većinu propusta prvog dana, dobiva prolaznu ocjenu.

I za kraj, moje prvo izvještavanje za Ravno Do Dna izazvalo je puno pozitivnih reakcija od strane organizatora poput:“ Ja na tvom mjestu ne bih ulazila unutra…“, „Zar mi trebaju tri rječnika da shvatim te tvoje tekstove?“,„Šta radiš tu ako ćeš tako srat po festu i ekipi?“,“najradije bi ti potrgao tu narukvicu!“, „Ti nisi novinar, ti si prevarant!“, „..daj si nađi neku zanimaciju u životu. Ja radim PR, debilu jedan!“ na čemu im hvala. Puno hvala i Ravno Do Dna portalu na prostoru, kao i mojoj majci koja je nesebično doprinijela svojom donacijom od 200 kuna kako bih mogao platiti upad. Punk nije mrtav!

Saznajte više:

27. Monteparadiso, drugi dan – jači od nevremena

27. Monteparadiso u Puli – u znaku francusko južnokorejske punk rock inovacije po imenu Octopoulpe

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh