Rasprodaja fonoteke Radija 101 – zbogom povijesti

Radio 101 dao je rasprodati svoju radijsku fonoteku. Je li uistinu to samo racionalni poslovni potez ili je suštinsko značenje malo dublje?

Gola činjenica

“Free Bird je otkupio fonoteku jedne od najvećih i najpoznatijih radio stanica u Hrvatskoj!!! Ima jednostavno svega. CD-i će se moći gledati i kupovati sutra iza 16h. Budite među prvima i počastite se raritetima koje tražite veći dio života. Također smo odlučili ponuditi i vrlo popularne cijene u ovom periodu kada još nećemo stići te CD-e upisati u naš katalog!”, vijest je na stranicama zagrebačkog glazbenog second hand shopa koji ovih dana sigurno očekuje gužvu u svom prostoru kako bi po cijenama od 20 do 40 kuna rasprodao fonoteku nekad kultnog zagrebačkog Radija 101.

Ukupno 11.000 naslova bila je teška fonoteka Radija 101 i nedvojbeno je da bi se u njoj trebalo naći dostra raritetnih izdanja koja su se skupljala tijekom 30 godina njegova postojanja. Za Free Bird to je svakako odličan poslovni potez, ali za Radio 101 svakako nije.

Za Radio 101 to je potpisivanje kapitulacije u smislu gubljenja identiteta. To je rasprodaja povijesnog značaja koji je imao u nekim desetljećima, pokleknuće pred korporativnim štancanjem formatiranog radijskog programa bez identiteta i uklapanje u programe mlitavih zvučnih kulisa. Činjenica jest da je Radio 101 u tu programsku shemu ušao nakon dolaska novog vlasnika, ali i u toj radijskoj priči posjedovanje fonoteke je nešto poput knjiga na polici za svaku biblioteku – uvijek na dohvat ruke i spremno za neke nove uredničke uši koje se u svakom trenutku mogu odvažiti na prekopavanje starih naslova.

Netko se može složiti da danas u vrijeme jeftinih streaming servisa i internetski dostupne glazbe hrpa CD-a i vinila samo zauzimaju vrijedan uredski prostor u centru grada, no u slučaju radija kakav je bila Stojedinica  to je evidentna promjena matrice rada uz bonus ‘spaljivanja mostova s prošlošću’ kako bi se jednom za svagda isključila opcija da neki od glazbenih urednika, čak i u nekim gluhim noćnim terminima odluči razbiti monotoniju dnevnog raubanja tisuću puta prežvakanih hitova. Nije ni bitno da je Radio 101 kojim slučajem dio neke radijske korporacije, koliko je znakovito to uvažavanje korporativnog načina razmišljanja koje se želi osigurati od svakog vida djelovanja koje doživljava subverzivnim, a u stvari bi se isto moglo okarakterizirati jedino željom za maštovitošću nekog radijskog urednika.

Po tim korporativnim načelima u kojima se čitaju samo ‘kućice’ u Excel tablicama ‘istraživanja’ su pokazala kako prosječan konzument radijskog programa sluša radio 40 minuta dnevno. I što sad? Koliko je to točno? Je li svaki radio ima prosječne slušatelje? Je li možda anketno pitanje za ‘prosječne’ bilo krivo postavljeno? Možda nije trebalo biti pitano: “Koliko često dnevno slušate radio?”, možda bi pravo pitanje trebalo biti: “Je li vam upaljen radio tijekom dana?” Iz osobnog iskustva gledano, ne sjećam se da sam ikad ušao u neki ured, kafić i sličan prostor i da se nije čuo radio. Obično bih prije primijetio mrtvačku tišinu.  Dakle radio je upaljen, a druga stvar je koliko se sluša i u kom trenutku. A sad koliko vrćenje 500-1.000 hitova po random kompjuterskoj matrici svakodnevno tupi mozak slušatelja to je isto nešto što bi se valjda trebalo naći u istim tim Excel tablicama. U osobnom slučaju toliko da sam nakon 40 minuta prisiljen promijeniti radio stanicu.

Najvažnija stvar kod Radija 101, njegove povijesne uloge u određenom trenutku kao i svakodnevne aktivnosti još iz pred-internetskog perioda nije bio sadržan isključivo u emisijama i drugačije osmišljenom informativnom dijelu u odnosu na druge radio postaje, već su veliku, ako ne i najveću, ulogu odigrali upravo urednici, DJ-i i voditelji glazbenog dijela programa koji su gurali individualistički pristup u vremenima kad se nije ni znalo što je to, ali je bilo uzbudljivo, bilo je novo i primamljivo.

Rasprodajom fonoteke rasprodan je i taj individualistički pristup.

Rasprodaja će svakako privući i solidan broj onih neprosječnih glazbenih konzumenata za čiji stav, mišljenje i ukus vjerojatno ne postoji ‘kućica’ u korporativnim tablicama. Možda je tako i bolje, jer da je i jedan korporativni ‘mozak’ prešao prag nekog second hand glazbenog dućana shvatio bi da tamo ima više dobre glazbe nego u radijskom eteru. Tamo se glazbena povijest ipak štuje.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X