Rebel Star – balcana ili americana

Srpsko-mađarski bend Rebel Star objavio je istoimeni prvijenac na hrvatskom tržištu. No riječ je o bendu sa solidnim diskografskim iskustvom i snažnim autorskim pečatom.

Rebel Star

O otvorenosti hrvatskih diskografa prema regionalnim izvođačima, posebice srpskim svakako je nešto što pozdravljam. I to posebice kad nije riječ o ex-Yu ziceru, već o imenu za koje treba ‘skuhati’ proboj. Dancing Bear je isplativost takvog poslovnog poteza dokazao s Goriborom, čija slava je i krenula obrnutim putem od njihove matične sredine, što samo dokazuje onu staru izreku da nitko nije prorok u svom selu. No to je istovremeno i dokaz da za glazbu treba imati nos (i uho) i da jedino ulaganje na duge staze nosi pravu vrijednost u sebi.

Jedino sramotno u cijeloj situaciji je anakrona krutost određenih hrvatskih glazbenih strukovnih organizacija čiji pravilnici ne dozvoljavaju da takva izdanja dođu na listu prijedloga primjerice za Porin. Kao da je sam Bog poput deset zapovijedi te pravilnike uklesao u kamen ili je jednostavno u nekim glavama na ključnim mjestima još uvijek na snazi rat protiv Srbije. Čuvaju tako neki jalovi ugled, a ustvari koče cijelu stvar i ne primjećuju da se ustvari samo sramotimo, jer odluka ljudi iz (glazbenog) posla ne bi trebala ovisiti o nečijem posjedovanju hrvatske putovnice. Kao da ne primjećuju da za hrvatske nogometne klubove i repke trče tamnoputi momci, dok se Zagreb klanja dečkima koji guraju pak po ledu i jedva natucaju hrvatski. Stoga mi je drago što u slučaju Dancing Beara Goribor nije osamljeni primjer, jer potpisan je ugovor s još jednim iznimno kvalitetnim srpskim bendom.

Riječ je naravno o grupi Rebel Star predvođenom kantautorom Milanom Glavaškim. Glavaški poeta navučen na zvuk americane, ali svoje stihove oblikuje na srpskom jeziku, pa bi se sukladno tome i taj naziv tog izričaja za ovakve mogao preimenovati u ‘balcanu’ ili možda ‘srbijanu’. Ne bi to bilo toliko daleko od pravog stanja. U glazbenom smislu kroz žile Glavaškog teče ta široka i bogata melodijska rijeka americane. Stila ili možda bolje, alternativnog pokreta glazbenika koji su unutar prethodnih deset godina otkrivali stare-nove horizonte i odlučili punoću, ljepotu tona, harmoniju, a time i duh jedne velike države protkati kao podlogu svojih stihova – stihova koji su i onda nagovješćivali pad Babilona, ali na dylanovski indirektan način u kojem je pojedinac početna i završna točka.

Lirika Milana Glavaškog nadahnuta je na sličan način. Ona je uronjena u ove prostore i sudbine, ali na staromodni uzvišeni način, koji je novim generacijama urbano orijentiranih glazbenika već postala strani pojam. Njemu nije potrebno prozno dočaravanje katalizirano slengom i psovkom da bi ucrtao problematiku u moždanu kartu slušatelja. On to postiže pjesnički, na način kako su to nekoć radili naši pjesnici moderne.

Već u uvodnoj „Ptice“ kroz kičmu prođu srsi kad otpjeva stih „Šta da kažem deci sad? Mi smo uvek stremili visinama.“ Tu nema greške da bi se dvojilo o poetskom momentu, onoj najtraženijoj valuti kad je pjesnik samo medij iz kojeg nutrina progovori o vanjštini koju svi osjećaju. Treba li još tu uopće dodatno navoditi bezbrojne primjere ovog vremena sveopćeg kokošjeg sljepila i uskogrudnosti?

„Kraj“ pak neodoljivo vuče u smjeru EKV post-festuma, u poetskom smislu dakako. Svojevrsni odgovor generaciji koja je ‘mijenjala dan za noć’, od nove generacije koja je u ‘dobrom gradu’ i među ‘svojim ljudima’, a ipak je pala za istinu koja glasi: „Gde li je nestao čas u kom smo snove krali?“ oslikavši tako pobjedu apatije nad nekadašnjim prkosom i vremenu kad naizgled ničeg nije bilo, ali je bar postojala jaka želja da ‘to nešto’ postoji.

Slika tako Glavaški segmente života i vremena sa svakom pjesmom i to se čini tako jednostavno, kao da ravnodušno skicira, a ustvari duboko proživljava gubitak sitnih ali značajnih stvari poput skitnje u pjesmi „Dah“, gubitak ljubavi u („Anđeli“ i „Senke“) ili pak potpunu dezorjentiranost („Krug“). Cijeli niz poraza naravno vodi u zatvaranje u vlastitu ljušturu, što mu kao pjesniku ne promiče i time podvlači crtu u posljednjoj „Lako“.

Zvuk americane dobra je podloga stihovima, a Glavaški je i dobar pjevač, karakteristične boje vokala  podsjećajući povremeno na Dana Auerbacha, ali je manje sklon distorziranoj premoći gitara. Puno je sigurniji kad su u pitanju balade, a nešto malo uvjerljiviji kad se ‘potjera’ ritam. No nema sumnje da se radi o albumu koji spada u creme de la creme ovogodišnje domaće indie ponude.

Ocjena: 8/10

(Dancing Bear, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X