Feferon je prepakiran u pilulu. A zna se kako je s pilulama, ima onih od kojih se pleše i one od kojih se spava.
„Mother’s Milk“ je najavio početak jedne velike karijere, sve prije toga je samo podsjetnik za glazbene frikove da je za sve „kriv“ Hillel Slovak. „Blood Sugar Sex Magik“ bio je i ostao najbolji. Nakon prve minute „One Hot Minute“ javio se žal za Johnom Fruscianteom. „Californication“ je bio punokrvni „povratnički album“, „By The Way“ je, usput rečeno, bio najzreliji, dok je „Stadium Arcadium“ bio epski.
Cijelo to vrijeme Red Hot Chili Peppers su bili najveći bend iz Los Angelesa. Iako ih je pratio glas da su uživo jedni od najgorih, punili su stadione i arene, jer njihova karizma ostala je neupitna. Anthony Kiedis je možda loš pjevač, ali je savršen frontmen. U stanju je šarmirati tisuće ljudi pred sobom i kad je u najlošijoj formi. Godine ga maze i uvijek se čini kao najbolji primjer apsolutnog luzera koji sve svoje mane može pretvoriti u vrline i biti rock zvijezda. Flea i Chad Smith su pak ritam sekcija iz snova, a vječita Ahilova peta grupe bili su gitaristi još od tragične smrti Hillela Slovaka, a sve je bilo na mjestu jedino uz Johna Frusciantea, čije kreativno ludilo je bilo jednako njegovoj plahosti i uvrnutosti – pravi umjetnik, reklo bi se, ali bez takvih u posadi se izgleda ne može odletjeti u zvjezdane visine.
Da naravno ostao je još jedan, onaj koji se nikad ne slika kao punopravni član, a to je producent Rick Rubin kao jedan od najvažnijih članova, vjerojatno jedni koji Kiedisa može brutalno uganjati u studiju i od njega napraviti najšarmantnijeg sexymotherfuckera na planeti i naravno izvući esenciju iz ove grupe frikova svaki put kad se s njima na duže vrijeme utabori u studiju. Odavno to više nema veze s novcem, to je jednostavno ljubav koja ih sve hrani.
A kad smo već kod novca u ovo današnje vrijeme pomaknutih vrijednosti, downloadinga, torrenta i svih ostalih smicalica moderne tehnologije koje su diskografski biznis okrenule naglavce, činilo se da je u periodu prije objavljivanja albuma „I’m with You“ cijela industrija stala u obranu vrijednosti i boja RHCP-a. Kao da su u pitanju zlatne rezerve, krediti koji će spasiti stvar i učvrstiti indekse na svjetskim burzama. Svi oblici piraterije čak i na Youtubeu su bili promptno ugušeni pri svakom pokušaju, kampanja je bila besprijekorna, kao i ime albuma i vrhunski minimalistički dizajn istog koji je bio provokativan taman koliko treba: pilula, muha i poruka privrženosti – dovoljno poruka za svaku urbanu dušu i one koji se tako osjećaju.
No ako se izuzmu sve te smicalice korporativnih marketinških odjela, istina je da je grupu napustio njen najkreativniji član, dok je na njegovo mjesto došao uglavnom anonimni Josh Klinghoffer. Isti je uvršten kao punopravni član benda i na tome svaka čast Peppersima jer su tim potezom dokazali da su pravovjerni izdanci stare škole u shvaćanju rokerskog zajedništva. Nisu se ponijeli kao primjerice Rolling Stonesi i Bon Jovi koji se mrtvo hladno slikaju u krnjoj postavi jer im se basisti koji su s njima na pozornici već više od deset godina ne uklapaju u imidž za poziranje.
Ako se pak gleda stilski aspekt, bend je svoje vrhunce postigao kao adrenalinski, a ne kao intelektualni rock bend i nakon svega što može biti „I’m With You“? Dalje>>