Feferon je prepakiran u pilulu. A zna se kako je s pilulama, ima onih od kojih se pleše i one od kojih se spava.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=RtBbinpK5XI[/youtube]
„One Hot Minute“ sigurno ne, jer na tom albumu je šesterožičani instrument držao Dave Navarro – genijalac dijametralno suprotnog sviračkog stila od Frusciantea, ali kad se podvuče crta, ipak genijalac. Stoga, da, kopkalo je maštu pitanje tko je taj Klinghoffer, dok su mladi novi album iščekivali željno poput nove linije tenisica nekog jakog brenda, a oni malo stariji oprezno kao novu aromu radler napitka (kad već ne lupa, onda da bar nije preslatko).
I tu je marketing pokazao svu svoju moć u najboljem svjetlu. Za prvi singl je odabrana „The Adventures Of Rain Dance Maggie“, pjesma u kojoj do refrena skoro i da nema gitare. Odlično prolongiranje klimaksa u kojem se sa svakim taktom iščekuje Klingofferova uloga, koja svoj vrhunac ima u drugom dijelu refrena s efektnom slide figurom. Za prvi singl dovoljan znak da je bend i dalje kvalitetan.
No preslušavanje albuma pak nije nimalo spektakularno. Koliko god to puta činio, tajni ključ kreativnog pomaka ili mi je izmicao ili ga nema. „I’m With You“ je album čija uloga je prolongiranje visokotiražnog rock mainstream stausa grupe. Naravno i taj zadatak zahtijeva punjenje ogromnog kotla visokokaloričnim gorivom kako pritisak ne bi pao, no ovog puta RHCP niti jednom nije otišao „u crveno“ i sigurnosni ventili nisu zapištali.
Osjetno je to već i po diskoidnom uvodu „Monarchy Of Roses“ koja bi mogla biti B-strana „I Was Made For Loving You“ singla da se kojim slučajem glam rock grupa Kiss svojevremeno odlučila napraviti još jedan disco eksperiment. „Factory Of Faith“ nastavlja pravocrtnim i predvidljivim ritmom, a stvar donekle spašava balada „Brendan’s Death Song“, iako je i ona daleko od omamljujuće hipnoze koje i dan danas proizvode „Breaking The Girl“ ili „Scar Tissue“.
„Ethiopia“, „Annie Wants A Baby“ i „Look Around“ nekako neopaženo prolete da bi sve zazvučalo kako treba u „The Adventures Of Rain Dance Maggie“ koja drži centralni dio albuma i za koju se ispostavlja da je najbolje što se do tada dogodilo na albumu, a negdje u tom trenutku se ispostavlja da je Josh Klinghoffer kao gitarist skoro neprimjetan. Podsjeća na suspregnutog Frusciantea. Teško je uopće osjetiti ga. Flee kao da je usamljen sa svojim filajućim bas dionicama. Klinghoffer se čini najbolji kao prva zamjena za odradiit koncert, ako gitarist zvijezda kojim slučajem ne može izaći na pozornicu. Prilagodio je svoj stil zvuku dosadašnjih Peppersa i ništa više od toga.
U središnjem dijelu je situacije bolja. Nakon „The Adventures Of Rain Dance Maggie“, „Did I Let You Know“ solidno drži atmosferu i pomalo podsjeća na neke momente s „Blood Sugar Sex Magik“, a s „Goodbye Hooray“ se na albumu konačno ukazuje i tvrdi funk, dok je „Happiness Loves Company“ zanimljiv zaokret prema britanskom zvuku.
„Even You Brutus“ predstavlja još jednu zanimljivu mješavinu „govorničke brit poze“ u kiticama i raskoši pijevnog američkog rocka na refrenu. „Meet Me At The Corner“ bi valjda trebao predstavljati „Under The Bridge“ ove dekade, ali joj nije ni blizu. Općenito ovaj album muku muči s baladama, koje su do sada bile jedan od najjačih aduta RHCP-a. „Brendan’s Death“ još drži vodu, ali „Police Station“ i „Meet Me At The Corner“ prolaze nezapažene.
Posljednja „Dance, Dance, Dance“ je i poput uvodne „Monarchy Of Roses“ – počelo je s discom, a završilo s rumbom. Najbolje kompromisno rješenje.
Na sličan način kako je koncipiran „Stadium Arcadium“ tako i na „I’m Wih You“ drugi dio albuma nudi više kvalitete. Prvi dio je ustrojen po pravilima mainstreama da bude prijemčiv što većem broju ušiju. Album je svakako dobar povod za polazak na svjetsku turneju, ali je sigurno da se o njemu neće pričati s divljenjem nakon nekoliko godina bili „oni“ i dalje s nama ili mi s njima. „I’m with You“ je tako prvi solidan album grupe i ništa više od toga.
Ocjena: 7/10
(Warner Bros. / Dancing Bear, 2011.)