…jer ‘Unlimited Love’ to nije.
“Krenuli smo u potragu za samim sobom kao bendom koji smo nekako oduvijek bili. Samo iz zabave svirali smo i učili neke stare pjesme. Ubrzo smo započeli misteriozni proces stvaranja novih pjesama. (…) Pa shvatili smo, dva dupla albuma izdana jedan za drugim. Od kojih je drugi lako jednako smislen kao i prvi ili bi to trebalo obrnuti.”Return of the Dream Canteen” je sve što jesmo i što smo ikada sanjali da budemo“, napisali su članovi Peppersa u prvoj najavi albuma „Return Of The Dream Canteen“, drugog duplog u istoj ovoj 2022. godini.
Po mom skromnom mišljenju u glazbenoj forenzici koja je nedjeljiv dio recenzentske prakse, puno se toga da iščitati iz rečenice: „Od kojih je drugi lako jednako smislen kao i prvi ili bi to trebalo obrnuti.“
Da, trebalo bi obrnuti stvari, jer ovo je nakon „Stadium Arcadium“ prvi pravi Red Hot Chili Peppers album – album opet pronađene kemije između Flea, Frusciantea, Smitha i Kiedisa. Album stvaran vrlo vjerojatno na način kako su nastala dva najveća klasika „Blood Sugar Sex Magik“ i „Californication“. Onaj na kojem već s uvodnom „Tippa My Tongue“ biva jasno da je nastao u dugačkim jam sessionima kad svirka pročisti svu nepotrebnu ambiciju ciljanog traženja hita, kad ostane sama srž koju potom Rick Rubin dodatno ‘osuši’ od svega nepotrebnog, ostavljajući dojam ničeg drugog nego jako kvalitetno snimljenog demo uratka.
Upravo je to esencija Peppersa. Zbog toga smo ih zavoljeli. Zbog tih njihovih jam sessiona na kojima pjesme kao da nastaju slučajno, a s druge strane ta slučajnost postane toliko ustaljena da se stvori osjećaj da ih netko treba istjerati van iz studija jer ne prestaju proizvoditi nove i nove pjesme.
„Return Of The Dream Canteen“ konačno dokazuje tezu da su Peppersi jammin’ band. Bend momenta i osjećaja i da od svih ljudi na planeti koji sviraju gitaru, Flea, Smith i Kiedis mogu samo, jedino i isključivo tu esenciju postići s Johnm Fruscianteom.
Mogu oni i s drugima. Mogu i na klasičan način, ali uvijek je tu prisutno ono razmišljanje da s drugim gitaristima samo pokušavaju ciljano dobiti ono što su imali s Fruscianteom. U fazi s Joshom Klinghofferom jednostavno su došli do zida. Nije se moglo dalje. Cijela ta muka kreativne krize obično se odražavala na Kiedisovom vokalu, jer je emotivac koji najjasnije od svih u kvartetu pronosi osjećaje onoga što se događa unutar benda.
Kiedis je svojevrsni vodviljski karakter. Njegov najveći adut su njegovi emotivni kontrasti u rasponu od zajebantske drčnosti do duboke sjete. S Fruscianteom u igri je tu nenadmašan, kao da dobiva najbolje gorivo za svoj pjevački vodvilj. Kad je na njegovom mjestu netko drugi, Kiedis klizi u ekstreme i gubi svojevrsni zlatni rez u interpretacijama. Konkretno na „One Hot Minute“ iz 1995. kad je gitaru svirao Dave Navarro, Kiedisov vokal je klizio prema gnjevu. Jest da je žestina dobra pozicija za bendove, ali nedostajao je emotivni vodviljski raspon s prethodnog „Blood Sugar Sex Magik“. S Klinghofferom je pak bila druga krajnost. Tu je Kiedisova sjeta postajala nesnošljiva patetika. Jest da je prije toga napravio na desetke balada s Frucsianteom u redovima, ali na posebno problematičnom albumu „Getaway“ stvari su postale alarmantne zbog Kiedisove tulave nemoći.
Sličan interpretacijski problem nosi i ranije ove godine objavljen „Unlimited Love“, koji ujedno vraća Frusciantea u redove benda. No ono što sam u recenziji tog albuma tvrdio kao možebitnost, sada uzimam kao činjenicu, a to je da je riječ o trećem albumu rađenom s Klinghofferom i koji je imao najduže porođajne muke (treba se samo prisjetiti da je u jednom trenutku izašao trač da je Rubin rekao da ne može više i da stvari ne idu nikuda, te i on zavapio za povratkom Frusciantea).
Dakle, na „Unlimited Love“ Kiedisova interpretacija zvuči jednako nenadahnuto kao na spomenutom „Getaway“, ali i prijašnjem „I’m With You“. Uz sve i pjesme zvuče, da tako kažem; dizajnirano, a ne kao da su produkt dugih nadahnutih sessiona benda. Fruscianteova sola su pak gurnuta u prvi plan i opet ponavljam da stavljam ruku u vatru da je u finalu to izgledalo da je svaki Klingofferov kanal stavljen na ‘mute’, i da je umjesto toga Frusciante ostavio svoj gitarski potpis. No to nije dovoljno.
Neka se gitaristi suzdrže s bacanjem kamenja na mene, ali odgovorno tvrdim da nikoga ne zanimaju Fruscianteova sola izvan konteksta u kojem Frusciante, Flea, Smith i Kiedis trebaju prvo napraviti pjesmu – bilo ili ne bilo gitarskog sola u njoj. Frusciante nije gitarski bog kao što je bio Hendrix, već timski igrač u RHCP-u. Njegova komunikacija instrumentom najvažnija je tijekom cijelog sessiona, očigledno zbog njegovog karaktera, a ne samo tijekom sola.
Za razliku od „Unilimited Love“ čije me svako preslušavanje sve više mrcvarilo, „Return Of The Dream Canteen“ mi se pak ‘zapekao’ u CD uređaju u autu, onako kako su se svojevremeno bili zapekli „Californication“ i „Blood Sugar Sex Magik“. Kad nestane i osjećaj koliko pjesama ima na albumu, osim zadovoljstva što ih je puno i kad vas ni ne zanima je li tu išta rađeno ciljano za hit jer sa slušanjem cijeli album postaje niz hitova. I kad ga osjećate kao jedan važan session zbog kojeg ste sretni da je zabilježen, jer je i Kiedis opet onaj stari vodviljski lik, doduše vremešniji, ali ovog puta je i glazba primjerena godinama koje Peppersi nose na leđima.
Uzet ću za primjer pjesmu „Eddie“ (posvećenu Eddieju Van Halenu), jer ona u sebi ima sadržanu definiciju Peppersa kakve smo oduvijek voljeli. Ona je jedna od najjačih jer upravo donosi kršenja pravila hita, čime se učvršćuje i kao najveći hit ovog albuma. Radost muziciranja osjeća se od samog početka i kulminira na kraju na kojem se Flea i Frusciante ne mogu zasititi soliranja, a onda im se pridružuje i Kiedis koji repetitivnim ponavljanjem refrena u biti narušava strukturu. Na prvom preslušavanju se čak i pitate zašto je Rubin to uopće pustio u final, ali šarm tog nespretnog iskoraka sa svakim slušanjem postaje sve neodoljiviji, tako da na koncu već na početku te pjesme očekujete taj završni klimaks u kojem osjećate da ga njegovi akteri željeli prolongirati što duže.
Ako se vratim na tezu o Fruscianteu kao timskom igraču, ponudit ću primjer pjesme „Reach Out“ – to kako vas po ušima mazne njegov gitarski riff na refrenu, jače je od mnogih sola. Uz sve, album plovi jednako potentno i kad Peppersi uplivaju u blues, kao i kad su na tragu utjecaja jednog Stevieja Wondera iz njegove najjače faze iz prve polovice 1970-ih.
”Return of the Dream Canteen” je album čiji smiraj na kraju kroz „Carry Me Home“ i „In The Show“ ustvari donosi i njegovu emotivnu kulminaciju prepunu sjete bez imalo patetike. U biti je to iskreni unlimited love ovog benda, a ne prethodni album.
„Od kojih je drugi lako jednako smislen kao i prvi ili bi to trebalo obrnuti“, opet se tako vraća ta njihova rečenica.
Da, trebalo bi obrnuti, jer ovo je pravi povratnički album Peppersa u 2022. godini. Zvuči kao da je od njega sve krenulo. Ne od „Unlimited Love”.
„Unlimited Love“ je ipak u sferi: ‘šteta bi bilo da se baci, kad smo ga već snimili’. Ali, neka i njega. Čisto za usporedbu. „Umlimided Love“ je primjer proizvoda lišenog ekstrakta, „Return Of The Dream Canteen“ je pak primjer albuma sa smislom, ujedno i pravi diskografski povratak Peppersa na velika vrata.
Ocjena: 8/10
(Warner / Dancing Bear, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
