Kleist vizualno sjajno prenosi Caveovu vanjštinu u raznim životnim razdobljima, ali ne uspijeva predočiti ono što ovog glazbenika i autora čini vanserijskim.
Njemački autor stripova Reinhard Kleist domaćoj je publici možda najpoznatiji po dvije biografije koje su prevedene na hrvatski i objavljene u izdanju Strip centra Tino. Jedna od njih pratila je revolucionarne napore Fidela Castra na Kubi, a druga naslovljena “I See A Darkness” jednako turbulentan život i karijeru “čovjeka u crnom”, country legende Johnnyja Casha. Pred sam ovogodišnji međunarodni sajam knjiga Interliber, isti izdavač priredio je i treće u nizu hrvatsko izdanje Kleistovih biografija, onu australskog kantautora Nicka Cavea tiskanu u znakovitih 666 primjeraka.
Priča “Mercy on Me” većim dijelom se bavi teškim počecima Caveove karijere, osnivanjem njegovog prvog satava The Boys Next Door i suprostavljenim idejama njegovih članova o tome kako bi bend trebao zvučati, više punk ili pop, te nadrastanjem baze u Melbournu i selidbom u London gdje postaju The Birthday Party, jedan od najekspresivnijih bendova tamošnje scene. Zatim se kao The Bad Seeds sele u Berlin gdje Cave sve više tone u pakao droge i piše svoj roman “And The Ass Saw The Angel”, da bi karijeru nastavio kao promijenjen čovjek i postigao svoje najveće uspjehe kod publike i kritike od devedesetih godina nadalje.
Knjiga je podijeljena u pet poglavlja nekronološki naslovljenih prema Caveovim pjesmama i jednoj knjizi, “The Hammer Song”, “Where The Wild Roses Grow”, “And The Ass Saw The Angel”, “The Mercy Seat” i “Higgs Boson Blues”, a najbolja je kada Kleist ilustrira te i druge pjesme u fantazmagoričnim sekvencama umjesto da se drži priče o životu svog subjekta za koju sam Cave, koji ju je podržao, kaže da pleše na granici poluistine s potpuno izmišljenim. Autor vješto na papir prenosi Caveov lik i njegove brojne natmurene izraze lica dok ga kao zloćudnog tvorca suočava s raznim likovima prema kojima se u svojim pjesmama, po njihovom mišljenju, okrutno odnosio. Tu su tako, prema naslovima poglavlja, dječak iz “The Hammer Song” koji umire ustreljen; Eliza Day, junakinja još uvijek najvećeg Caveovog hita, dueta s Kylie Minogue; nijemi Euchrid Eucrow iz njegovog prvog romana, te osuđenik na smrt iz “The Mercy Seat”, a u posljednjem i najboljem poglavlju svi se vraćaju da progone svog autora dok se vozi prema Ženevi kao u pjesmi “Higgs Boson Blues”, sa blues legendom Robertom Johnsonom kao suputnikom dok vani oko njih bijesni apokalipsa.
I dok Kleist vizualno sjajno prenosi Caveovu vanjštinu u raznim životnim razdobljima, ono što ne uspijeva jest predočiti ono što ovog glazbenika i autora čini vanserijskim. Tako se čini da Kleist samo produbljuje karikaturu Cavea kao mračnjaka, “princa tame” i sve ostalo što novinari i manje upućeni u Nickovu slojevitost često potenciraju zanemarujući njegov smisao za humor, duhovnost suprostavljenu prljavštini svijeta i osjećajnost s dubinskim uvidom u ljudsko stanje, a koje odnedavno možemo zorno pratiti u fenomenalnim pismima nazvanim The Red Hand Files u kojima Cave odgovara na pitanja svojih obožavatelja, a pokrivaju autorski proces, svakodnevne stvari kao i nesmiljene udarce sudbine koji produbljuju intenzitet njegove egzistencije.
Hrvatskom izdanju ovog crtanog romana mora se prigovoriti i na mjestimično lošem prijevodu, no unatoč navedenim zamjerkama “Mercy on Me” je knjiga koju će obožavatelji kako Cavea tako i Kleista zasigurno s ljubavlju uvrstiti u svoju kolekciju. Uzimajući u obzir obujam rastuće baze Caveovih obožavatelja na ovim prostorima, kao i relativno pristupačnu cijenu od 150 kuna, za vjerovati je kako će edicija biti brzo razgrabljena, pa savjetujemo da požurite po svoj primjerak.
(Strip centar Tino, 332 stranice, tvrdi uvez, listopad 2018.)