Renato Chicco: Suština jazza leži u afroameričkoj kulturi

Cijenjeni talijansko-slovenski jazz pijanist, orguljaš, skladatelj i glazbeni pedagog Renato Chicco je iznimno omiljen među hrvatskim jazz fanovima. I ove godine održao je niz koncerata diljem Hrvatske u raznim formacijama.

Renato Chicco (Foto: Davor Hrvoj)

Chicco, rođen 1962., pripadnik je talijanske manjine u Sloveniji. Živio je u Slovenskom primorju i pohađao talijanske škole. Dobitnik je nagrade “Isola d’Istria 2021”. Priznanje je 2009. godine ustanovio lokalni CAN s ciljem odavanja počasti istaknutim osobama Izole, stanovnicima ili nestanovnicima, koji su pridonijeli očuvanju i širenju povijesti, kulture i talijanskog jezika te ugledu grada.

Kao sideman Chicco je svirao na snimanjima više od pedeset albuma. Surađuje s raznim glazbenicima i djeluje kao vođa vlastitih sastava. Među nekoliko svojih projekata snimio je dva CD-a jazz obrada slovenskih narodnih pjesama te nedavno jedan CD kao voditelj i tri kao suvoditelj. Trenutno je profesor jazz improvizacije na Sveučilištu za glazbu u Grazu i nastavlja nastupati diljem svijeta.

Neki kažu da Amerikanci ne mogu pravilno svirati Beethovena ili Chopina jer to je europska glazba. Smiješno je to što neki tvrde da samo Austrijanci mogu svirati Mozarta ili Schuberta. Zar bi samo Poljaci smjeli svirati Chopina? Zar drugi to ne znaju? Japanac svira Bacha na violončelu i zvuči strahovito. Ili Koreanac. Mi gledamo na jazz kao na svjetsku glazbu. To doista jest svjetska glazba

Novi album, “Tribute”, snimio je svirajući klavir, uz kontrabasista Alda Zunina i bubnjara Andyja Watsona te u tri izvedbe Andreu Micheluttija. Uvrstio je tri vlastite skladbe, četiri standarda i dvije talijanske pjesme. Ovo je izdanje posvetio najdražim klaviristima, onima koje je slušao i uz čiju je glazbu odrastao. To su Thelonious Monk, Cedar Walton i Mulgrew Miller. “Album sam snimio u Udinama u Italiji u Studiju Artesuono”, rekao je. “Oni snimaju za ECM i za druge ugledne izdavače. Imaju dobar koncertni klavir Fazioli, kao i odličan autentični Fender Rhodes, Mark 1 iz 1972. na kojem sam snimio nekoliko izvedbi. Nisam u jedan album mogao uključiti sve klaviriste koje obožavam, od Arta Tatuma do Buda Powella. Jednu sam skladbu posvetio trubaču Cliffordu Brownu. Počinje kao njegova “Joy Spring”. To je skladba koja se zove “Tribute”. To mi je bilo kao nešto što sam slušao u mladosti. Clifford Brown mi je bio jedan od najdražih glazbenika. Nisam volio samo klaviriste nego i druge, pa i njega.”

Renato Chicco ‘Tribute’

Albumu “Tribute” prethodio je “First Encounter – Organ & Big Band”. Snimio ga je uz Big Band RTV Slovenija svirajući orgulje Hammond. Bilo je to prvi put da je Big Band RTV Slovenija snimao s Hammond orguljama. Zato se album zove “First Encounter – Organ & Big Band”. Dirigirao je Lojze Krajnčan, a skladbe su napisali Chicco te Krajnčan koji je priredio sve aranžmane osim za jednu skladbu za koju je aranžman napisao basist Aleš Avbelj.

“Odrastao sam kao klavirist, ali na početku sam svirao i Hammond orgulje jer ih je imao moj stric”, rekao je Chicco. “On je stanovao istoj u kući. Imao je instrument s kojim sam odrastao. Još kao četrnaestogodišnjak slušao sam Jimmyja Smitha. On mi je bio pojam. Naravno, slušao sam i druge velike orguljaše: Jacka McDuffa, Jimmyja McGriffa, Shirley Scott, Charlesa Earlanda, Dr. Lonniea Smitha. Smitha sam puno puta slušao uživo u New Yorku. Barem pedeset puta. Svirao je do kraja života. Bio je dobri duh Hammond orgulja. Poslije sam to pustio i posvetio se samo klaviru, ali kad sam se prije dvadeset godina vratio u Europu pitali su me sviram li i orgulje. Odgovarao bih da ne sviram, tek pomalo. Naime u New Yorku se nikad nisam usudio svirati orgulje jer bio sam prvenstveno pijanist, a tamo su najbolji od najboljih orguljaša, primjerice Larry Goldings koji mi je prijetelj, Sam Yahel i nedugo preminuli Joey DeFrancesco. Kad sam se opet vratio u Europu glazbenici s kojima sam surađivao pokazali su interes za sviranje orgulja i tako sam opet počeo. U zadnjih petnaest godina, otkako sam u Austriji sviram pola-pola. Nabavio sam instrument – Hammond.”

Underground guru

Renato Chicco je diplomirao na Sveučilištu za glazbu u Grazu u Austriji, a školovanje je nastavio na Berklee Collegeu of Music u Bostonu. U Grazu je studirao pet godina iako je tada za magisterij bilo potrebno šest godina. On je u jednoj godini dao ispite iz dvije jer je želio čim prije otići u Ameriku. “Mi smo u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, imali jako dobre srednje glazbene škole”, prisjetio se. “U srednjoj školi smo vježbali klasiku. Bili smo jako uzbuđeni što ćemo otići na studiranje u Graz jer to je bila prva i tada jedina škola u blizini. Kad mi je otac došao u posjetu u Ljubljanu pitao je kolegu, ne mene: “Pa gdje će Renato? On i jazz!? Gdje će studirati? Gdje je taj jazz?” Kolega je rekao: “Ja idem u Boston.” Moj otac nije razumio: “Gdje? U Bosnu?”

Još danas se tome smijemo. Boston – to je tada, 1981., bilo kao da ideš na drugi planet. Sve je bilo skupo. U Boston – ma kak’i Boston! Bio sam u Peruđi na Umbria Jazzu gdje sam dobio stipendiju za Berklee. Poslao sam im papire i dobio još jednu stipendiju tako da za prvu godinu nisam morao snositi velike troškove. Osim toga već u Grazu sam se sam uzdržavao nastupajući na raznim nastupima. Na Berkleeju sam bio u generaciji s Markom Turnerom, Kurtom Rosenwinkelom, Seamusom Blakeom i Jorgeom Rossyjem. Svi su iz Berkleeja otišli u New York pa tako i ja. Otišao sam vidjeti što će se desiti. Planirao sam ostati šest mjeseci i vratiti se doma, ali ostao sam osam, zapravo deset godina. Osam godina, potom sam se oženio, neko vrijeme sam bio u Italiji, pa sam se vratio. U stvari deset godina sam sudjelovao u njujorškoj sceni.”

Chicco je brzo stekao povjerenje jazz zajednice u New Yorku i počeo svirati s raznim glazbenicima. Za njega je bio važan angažman u jednom klubu u Harlemu gdje je svake srijede svirao u ritam sekciji za jam sessione. “Devedesete su godine bile otvorenije”, prisetio se. “Tada više nije bio tako strogo, ne bi dobio batine ako dođeš u Harlem. Uvijek sam čekao da me glazbenici pozovu. Nisam se gurao. Predstavio sam se, kad je bila svirka svirao sam i uvijek sam bio na raspolaganju za nastupe. No, važno je da imaš podlogu, da glazbenici čuju da razumiješ o čemu se radi, da imaš znanje i feeling za jazz, da razumiješ i osjećaš duh jazza. Osim toga, sviraš li u ritam sekciji moraš biti dobar u pratnji. Moraš znati koja je uloga ritam sekcije, moraš znati svirati standarde. Ako te netko zove na suradnju vjerojatno te neće zvati zbog soliranja nego da sviraš zajedno s drugima.

Na te jam sessione u klub u Harlemu dolazili su, među ostalima, Junior Cook, James Spaulding, Harold White, bubnjar koji je svirao s Horaceom Silverom… S nama je često svirao George Braith, fantastičan underground saksofonist koji je snimao za Blue Note. Svirao je dva saksofona odjednom. Podsjećao je na Rolanda Kirka. Svirao je teme Monkovih skladbi na dva saksofona. Zapravo bio je to hibridni saksofon koji je bio napravljen samo za njega; alt i sopran saksofoni bili su spojeni u jedno glazbalo. Bilo je to čudno za vidjeti. Bili su to uglavnom glazbenici s underground scene. Junior Cook je bio guru mnogim glazbenicima – underground guru iz tog naraštaja. Svi ti glazbenici bili su underground gurui. Svirajući s njima ostvarivali smo istinsku komunikacija s glazbom. Komunicirali smo na duhovnoj razini. Svojim su sviranjem prenosili taj duh. Dijelili su ga s drugima, s nama. Kad su Junior Cook i ostali svirali solo, a ja sam svirao akord ispod toga, ako je akord bio pravi spojili bismo se. Oni bi mi dali znak kad bih bio unutra. Ako s njima ostvariš povezanost oni te dignu i pomognu ti da poletiš s njima.”

Život na turnejama

Šest mjeseci nakon što je došao u New York Renato Chicco je počeo svirati s big bandom legendarnog vibrafonista Lionela Hamptona. S njim je svirao godinu dana. “Bio sam na probi koja je poslužila kao audicija i tako sam ušao u Hamptonov big band”, sjeća se. “Na jednom jam sessionu slušao me je basist koji je svirao s Hamptonom. Vjerojatno mu je pričao o meni. Jedne večeri pojavio se i Hampton. Došao je pred klub u limuzini, odjeven u elegantno odijelo, s kravatom, ostao u klubu petnaest minuta i odjednom nestao. Tada je već imao osamdeset i dvije godine, ali još je bio u formi. Godinu dana sam uživao slušajući uživo tu glazbu koju sam kao klinac slušao na pločama. S Hamptonom smo bili dva tjedna u Švedskoj, a vozio nas je autobusom isti vozač koji je trideset ili više godina ranije – tada je bio mlad – vozio Lionel Hampton Big Band. Pokazao nam je program. Bio je to čuveni bend u kojem  su tada bili Clifford Brown, Benny Golson, Art Farmer, Quincy Jones, same zvijezde. Ray Bryant je svirao klavir. Šofer sve zna.”

Chicco je dvije godine bio član orkestra Lionela Hamptona. To mu je otvorilo vrata u elitno jazz društvo. U New Yorku, ali i diljem svijeta, ostvario je suradnje s nizom uglednih jazz glazbenika, između ostalih s Louom Donaldsonom, Woodyjem Shawom, Freddiejem Hubbardom, Clarkom Terryjem, Bennyjem Golsonom, Redom Hollowayem, Alom Greyem, Joeom Williamsom, Wyntonom Marsalisom, Garyjem Burtonom, Miltom Hintonom, Reggiejem Workmanom, Jerryjem Bergonzijem, Steveom Grossmanom, Alom Fosterom i Johnom Abercrombiejem.

No najvažniju suradnju ostvario je s kultnim pjevačem i tekstopiscem Jonom Hendricksom. Sedam godina bio je pijanist i glazbeni direktor sastava Jon Hendricks & Company. Budući da je u to vrijeme bio aktivan na njujorškoj sceni, osim sviranja u klubovima kao što su Blue Note, Birdland i Village Gate, s Lionelom Hamptonom i Jonom Hendricksom sudjelovao je u radijskim i TV emisijama, nastupao na festivalima i u klubovima diljem Sjedinjenih Američkih Država, ali i Europe, Azije i Južne Amerike. “Jednom sam prilikom sreo Larryja Goldingsa koji je tad već sjajno svirao orgulje, ali i klavir”, rekao je. “Do tad je svirao klavir s Jimom Hallom, poslije i orgulje s Maceom Parkerom, a tada je svirao s Jonom Hendrickom, no planirao ga je napustiti. Pitao me bih li bio zainteresiran zamijeniti ga u njegovom sastavu. Rekao mi je da odem kod njega. Bilo je popodne, ležao je u postelji, dremuckao i slušao Charliea Parkera. Tako je smišljao tekstove. Kad sam došao rekao je da nešto odsviram na klaviru. Njegova je supruga uključila magnetofon i snimala me. Svirao sam balade, onako bez nekog reda. Rekao je: “OK, to je super.” To je bio Jon Hendricks: “Yeah, come on, let’s have rehearsal with all band!” Goldings mi je rekao da su pjevači uvijek elegantni, dobro odjeveni, sa stilom i da se lijepo obučem kad idem njemu, da vidi da s njim mogu doći na binu. Prihvatio sam savjet. Ipak smo mi Europljani malo formalniji. Amerikanci dolaze u trenerkama. Bio sam na neformalnoj audiciji. Svidjelo mu se kako sviram i tako sam počeo svirati s Jonom. Odmah sam se uklopio s njim. Znam kako treba svirati u pratnji. Kad pratiš pjevača trebaš dubinski poznavati tu glazbu. Pjevač je tamo a ti mu moraš svezati kravatu, obući košulju, sve. Važno je da se pjevač dobro osjeća. Završio sam dvije akademije, one u Grazu i Berkleeju, ali sviranje s Jonom Hendricksom bila je prava akademija, kao i s Hamptonom. To je život na turnejama. Hendricks je bio stvarno nešto posebno.”

Renato Chicco (Foto: Davor Hrvoj)

Glazbeno potkovan

Suradnja s Jonom Hendricksom Chiccu je bila najduža i najvažnija. Svirajući s njim svirao je i sa svim drugim velikanima jazza. Bila je to za njega životna škola. Uz njega je otkrivao tajne zanata. Naime, osim što je bio hodajuća povijest jazza Hendricks je pisao tekstove za instrumentalne jazz standarde, a mnoge od tih pjesama s njegovim tekstovima postale su vokalni standardi. Surađivao je sa svima, od Charliea Parkera, Theloniousa Monka, Arta Blakeya i Davea Brubecka preko Johna Coltranea i Georgea Bensona do Bobbyja McFerrina, Terencea Blancharda i Wyntona Marsalisa. Najpoznatiji je bio kao član vokalnog trija Lambert, Hendricks & Ross.

“Kod njega je uvijek bio pristuan taj duh jazza”, tvrdi Chicco. “Rodio se u Newarku, Ohio, ali odrastao je u Toledu, Ohio, gdje se rodio Art Tatum. Tatum je bio stariji od njega. Pričao je da je, kad je imao sedam, osam godina, počeo pjevati u klubu koji su vodili sicilijanski mafiozi koji su voljeli tu glazbu. Bilo je to u vrijeme Ala Caponea koji je bio u Chicagu i imao isti model ponašanja. U malom mjestu Toledu uvijek su angažirali mlade pjevače da izvode popularne pjesme. Tako je počeo nastupati kao osmogodišnjak. Rekao je da ga je, kad je imao dvanaest ili trinaest godina, susjed pozivao da dolazi kod njega da zajedno vježbaju i izvode pjesme. Bio je to veliki Art Tatum. On ga je poticao da zajedno vježbaju. Tada nije bio svjestan što mu se događa. Za njega je to bio tek susjed koji stanuje u istoj ulici. Kad je prvi put otišao na poduku kod nekog drugog pijanista upitao ga je: “Što nije u redu s tvojom lijevom rukom?” Mislio je da svi sviraju kao Art Tatum, da je to standard, da je to normalno.

Rekao je: “Art Tatum je bio slijep, a ja sam bio glup!” Mislio je da nije moguće da i drugi klaviristi ne sviraju kao on. Svirali smo standarde za koje je on pisao tekstove. Jako je volio Monka, sve od njega: “Rhythm-a-Ning”, “Evidence”, “Well You Needn’t”, “Reflections”… Volio je i druge standarde kao što je “My Fair Lady”. Volio je i brazilske pjesme, posebice one Antonia Carlosa Jobima i Joaoa Gilberta. Te je skladbe želio izvoditi u njihovim izvornim verzijama. On je pisao tekstove za njih, primjerice za “Retrato e barco e treto” i “Portrait on Black and White”. Jon me uvodio u to, govorio mi je što bih trebao slušati. Nije ništa znao o tehničkom aspektu glazbe, ali kad smo svirali standarde htio je da to zvuči kako treba, kao u izvornoj verziji, da su ritmički osjećaj i voicing na mjestu. Rekao bi mi da sviram neki akord, pa da sviram neki drugi, pa drugi, pa drugi. Nije znao što je to, ali kad bi čuo ono što mu se dopalo zaustavio bi me i rekao da je to to, da to zapamtim i zabilježim. Morao je to čuti. Mogao sam ispunjavati sve te zahtjeve jer sam bio glazbeno potkovan. Ne možeš u kratkom vremenu naučiti tisuće standarda. To radiš godinama. Učim ih od samog početka, još od studija u Grazu, jer me to zanimalo, recimo repertoar Oscara Petersona, Georgea Gershwina, Cola Portera i Jeromea Kerna. Moraš znati sve. Kad sam došao na Berklee u Boston godinu dana profesor mi je bio Donald Brown, pijanist iz Memphisa. Bio je dobar skladatelj. Svirao je s Artom Blakeyem, još 1981. i 1982. Uvijek sam ga ispitivao koje skladbe da učim i kako da pišem glazbu. Rekao mi je da pogledam skladbu “Nefertiti”, a to je nešto posebno – Wayne Shorter. Također preporučio mi je nešto od Herbiea Hancocka, primjerice “The Sorcerer”. To nisu lagane skladbe. Potrebno je uložiti vrijeme i trud. Ipak, to je “The Sorcerer”, skladba koju je Hancock napisao za Milesa Davisa, “Nefertiti” Waynea Shortera, kao i “Yes or Now”, “Fee-Fi-Fo-Fum” s albuma “Speak No Evil”. Te su skladbe svirali i drugi sastavi. Ti to moraš znati. Nema veze sviraš li samo to, možeš uz to svirati svoju glazbu, ali to ne možeš zapostaviti. Ako to ne znaš nisi napravio domaću zadaću. To ne ide bez toga. Sorry, ne ide! Jazz je to!”

Renato Chicco & Big Band RTV Slovenije – First Encounter, Organ & Big Band

Pohranjeno u podsvijesti

Nakon što je iskusio američki jazz i apsolvirao njujoršku jazz scenu Chicco se krajem prošlog stoljeća vratio u Europu gdje djeluje kao glazbeni pedagog te koncertira s raznim glazbencima i vlastitim sastavima. Sve te godine njegov je pogled na jazz ostao isti, ali upoznao je obje scene i obogatio iskustvo, svjestan je promjena koje su se događaju tijekom niza desetljeća.

“Zastupam stanovište da se u Europi američki jazz treba spojiti s glazbom karakterističnom za ovaj kontinent, ali da zadrži svoju autentičnost”, kaže. “Komunikacija s Amerikom postupno se sve više razvijala. Sve više i više dolazilo je do razmjene ideja. Sve se više glazbenika u Europi upoznalo s jazzom, američkim jazzom, ne samo iz druge nego iz prve ruke jer su mnogi europski jazzisti svirali s američkim. Mi sad u Europi sviramo naš jazz, ali nikad to nisam tako osjećao. Mnogi su glazbenici bježali od američkog jazza, namjerno. Ne smije se osjećati swing, ne smije biti blues, ne smije… Meni je to smiješno. Nikad nisam to prihvatio i neću. Volim i klasičnu glazbu, to slušam, to me zanima. Neki kažu da Amerikanci ne mogu pravilno svirati Beethovena ili Chopina jer to je europska glazba. Smiješno je to što neki tvrde da samo Austrijanci mogu svirati Mozarta ili Schuberta. Zar bi samo Poljaci smjeli svirati Chopina? Zar drugi to ne znaju? Japanac svira Bacha na violončelu i zvuči strahovito. Ili Koreanac. Mi gledamo na jazz kao na svjetsku glazbu. To doista jest svjetska glazba. Naša filozofija i naša želja je da se spojimo s time. Mi imamo svoje utjecaje koje treba koristiti, ali jazz je to. To je velika glazba. U Europi je problem da europski glazbenici, ali i pisci i kritičari, sve stavljaju u ladice – to je bebop, to je modal, to je moderno, to je to i to. Nije to to. To je intelektualni pristup. Jazz je i intelektualni, ali suština te glazbe leži u kulturi koja dolazi iz afroameričke tradicije. To sam osjetio još u ranim danima, slušajući ploče. Već tada sam osjećao tu glazbu. Za mene to nije bilo pitanje proučavanja jazza, intelektualni pristup. Prva ploča koju sam kupio ili posudio kao četrnaestogodišnjak bila je ploča Oscara Petersona. Slušajući tu glazbu rekao sam: “To je to! Ja to osjećam. Tako želim svirati, baš kao Oscar Peterson.” Jednom mi je teta iz Zagreba javila da će Peterson nastupiti u dvorani Vatroslava Lisinskog. Naravno da sam ju odmah zamolio da kupi ulaznice. U Zagreb sam putovao vlakom i prisustvovao tom veličanstvenom događaju – solo nastupu mog idola. Nisam mogao vjerovati da se to stvarno događa. Bio sam izvan sebe. To je bio taj feeling jazza, swing i blues feeling, duh te glazbe, ta sola, priča koja je vezana uz tu glazbu, emocije. To je za mene bio jazz. U tome je ljepota jazza. Bez obzira svira li kvartet, kvintet ili big band svaki put je novo, nova priča. Sviraju se iste skladbe, ali svaki put zvuče drukčije. Improvizacija je u centru toga. Svirajući u New Yorku osjetio sam što je to suštinsko u jazzu, u čemu leži duh te glazbe, kako je povezana s tradicijom jazza. Kad sviraš pokušavaš biti dio toga, pokušavaš shvatiti što je to jazz kao glazba u širokom smislu. To ne znači da se trebaš opredijeliti na specifičnosti nekog stila: bebop ili cool jazz ili modal ili contemoprary. To je sve veliki koš, taj kontinuitet je u duhovnom smislu. Tako sam to osjećao, s tim da sam imao sreću jer sam svirao s velikanima koji to imaju u sebi. To je pohranjeno u podsvijesti. To ćutiš. Nije to intelektualni pristup nego osjećaj.”

(Preuzeto iz Novog lista od 18. rujna 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X