Repetitor ‘Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji’ – između starog i novog

Repetitor je s novim albumom odaslao jasnu poruku da nakon 12 godina radi zaokret prema sferi u kojoj žestok tekst ne moraju nužno pratiti i žestoki adrenalinski aranžmani.

Repetitor ‘Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji’

Malo je bendova s ovih prostora koji su u proteklom desetljeću izgradili kultni status i uz to prigrlili toliko vjerne publike kao beogradski Repetitor. Dakako zasluženo, jer je malo koji bend u stanju toliko moćno kanalizirati bijes, čemer i obespravljenost s količinom artikulirane buke koje je stalno na rubu da postane neartikulirana. Repetitor je bend zvučnih oscilacija, gotovo poput nekog imaginarnog glazbenog binarnog sklopa u kojem su suprotstavljene dvije sile – jedna ga želi dezintegrirati, a druga ga neobjašnjivo drži na okupu tako da dezintegracijska točka traje i traje. U tu ruku taj najjači adut uvijek stoji i kao najveća prijetnja Repetitoru ako treba potegnuti pitanje o kreativnim pomacima.

S dobrim dijelom četvrtog albuma „Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ mogla bi se sama od sebe nametnuti usporedba s izričajem rock legendi poput The Ramones, Motörhead i AC/DC, jer sa sobom povlači i pitanje koliko se mijenjati, a koliko ostati isti, jer se tu radi o nijansama i tome koliko bi uopće publika Repetitora bila spremna na to da se njihov omiljeni terapijski koncertni angry management pretvori u bilo što drugo osim onoga što jest. No činjenica jest da ovaj album nudi dovoljno i ‘starog Repetitora’ kao što je otvorio vrata i jednom drugačijem triju.

Repetitor je dakako jako mudro napravio i konceptualnu priču u periodici objava albuma koji doslovce izlaze svake prijestupne godine. To je bitno iz razloga jer u ovom današnjem ‘postmodernističkom’ i ‘post rock stanju uma’, kad su svaki izvođač i svaka epoha udaljeni od slušatelja na par klikova, Repetitor takvim pristupom ne stvara inflaciju od svog kreativnog rada i time dižu na vrijednosti svakog odsviranog tona koji je službeno objavljen. Nikad vas taj trio neće zatrpati svojom kreativnošću i nikad se neće kititi svojom produktivnošću koja u njihovom univezumu uvijek dolazi na drugom mjestu iza samog razloga kreiranja pjesama. Ako se stvari sagledaju iz te perspektive „’Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ donosi određene odmake i pomake. Neki od njih se mogu gledati u pozitivnom, a neki u negativnom svjetlu.

Ono što prvo upada u oči, tj. uši jest činjenica da je album s najdužim naslovom najkraći dosad, svega 22 minute i 23 sekunde, što ga lako drži u sferi EP izdanja, da kojim slučajem nema osam pjesama (šest pjesama do trideset minuta trajanja dogovorno se uzima kao EP). Jest da Boris Vlastelica zna u intervjuima pričati o svojevrsnom masovnom ADHD poremećaju mladih generacija, no opet pitanje je može li „Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ biti dostatan do 2024. godine, iako je neupitno da Repetitor ima pregršt aduta kad se radi o koncertima. No ta kratkoća sugerira da je zenit ove implodirajuće-eksplodirajuće ‘beogradske zvijeri’ ostao na prošlom albumu „Gde ćeš“, jer pjesme na „Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ u velikom omjeru iscrtavaju jednu drugu krajnost. Nedvojbeno u sebi nose možda i najbolje sažet ‘rock’ moment koji je trojka Vlastelica, Cupin, Milutinović dosad proizvela, ali nedostaje onaj ‘roll’ moment u kojem bi se ta predivna noise skalamerija kotrljala i zvečala. Ovako, osjećaj je kad da ste izloženi munjevitim i silovitim gerilskim napadima koji kad dođu do vrhunca se isto tako munjevito i povlače. „Džungla“, „Kroz vetar“ i „Gorim“ sabijaju prostor i vrijeme pa je osjećaj da je prvi objavljeni singl „Kost i koža“ tek druga, a ne četvrta pjesma po redu.

Treba napomenuti da je uvodna „Džungla“ svakako zgoditak i da su stihovi: „Vodi me u džunglu, da se veremo po drveću, da napunimo surlu“ u kombinaciji s divljim krikom instant komunikacijska udica za eksplozivno dobar prijem od strane uskomešane gomile na koncertima (kad za njih dođe vrijeme). No dok u ušima autora ovog teksta to ipak odjekuje kao svojevrsno podigravanje publici, najbolji lirski trenutak u provali bujice žestine i decibela donosi „Roba s greškom“ – punokrvi repetitorski otkivak bez mane za kojeg bi se moglo uvjetno reći da je artikuliranija sestra blizanka s pjesmom „Ekspedicija“ s prijašnjeg albuma.

Kako se navodi i na službenoj stranici benda, veliki dio materijala skladale su Ana-Marija Cupin i Milena Milutinović, a time i solidan kontrast albumu daju ženskim glasom interpretirane pjesme „Kroz vetar“ i „Sa izvora“, što dobar dio minutaže drži kompaktnom cjelinom sve do trenutka odstupanja od formule. To odstupanje predstavlja završni baladni diptih „Danima“ i „Noćima“. Možda bi bolji efekt bio da spomenute presijecaju šest prethodnih adrenalinskih brojeva umjesto da su ostavljene zajedno za kraj.

Jest da je Repetitor s njihovim grupiranjem odaslao jasnu poruku da se nakon 12 godina radi zaokret prema sferi u kojoj žestok tekst ne moraju nužno pratiti i žestoki adrenalinski aranžmani, ali spomenute balade djeluju isuviše mršave spram ostatka materijala. Nije toliko problem ni lo-fi produkcija koliko osjećaj da nisu aranžmanski dorađene, posebice posljednja „Noćima“ koja je inferiornija od prethodne „Danima“ (koja bi čak bila bolja opcija za zatvaranje albuma). S tim zahvatom se nažalost potencira činjenica što je album kratak.

Naime, „Danima“ i „Noćima“ skreću album, one su breaking point i nekako je prirodno očekivati da nakon uvodnog adrenalinskog udara i prijelomne točke dođe završno poglavlje (kakvo god ono bilo), ali se to ne događa i album ostaje visjeti, kao da je zadnje poglavlje odrezano.

Možda je takav završetak u nekom čudnom skladu s ovom nikad čudnijom godinom koja nam je odrezala sve mostove s onim što smo svi držali bogom danom normalnom kolotečinom. Možda bi ovaj album ovakav kakav jest bio sasvim dostatan da postoji koncertna slika glazbene realnosti, ali ne i ovako kad nam je svima ono što je snimljeno i objavljeno jedina informacija koju imamo i kad osjećamo da nam treba više. Možda ključ toga leži upravo u samom naslovu albuma. Repetitor nam je ostavio praznog prostora, a od njega smo ga najmanje očekivali.

Ocjena: 7/10

(Moonlee Records, 2020.)

Dodatak: Naslovnicu novog albuma Repetitora snimio je naš fotograf Boris Podobnik 19. listopada 2018. na koncertu u Attacku u Zagrebu

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X