Repetitor ‘Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji’ – između starog i novog

Repetitor je s novim albumom odaslao jasnu poruku da nakon 12 godina radi zaokret prema sferi u kojoj žestok tekst ne moraju nužno pratiti i žestoki adrenalinski aranžmani.

Repetitor ‘Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji’

Malo je bendova s ovih prostora koji su u proteklom desetljeću izgradili kultni status i uz to prigrlili toliko vjerne publike kao beogradski Repetitor. Dakako zasluženo, jer je malo koji bend u stanju toliko moćno kanalizirati bijes, čemer i obespravljenost s količinom artikulirane buke koje je stalno na rubu da postane neartikulirana. Repetitor je bend zvučnih oscilacija, gotovo poput nekog imaginarnog glazbenog binarnog sklopa u kojem su suprotstavljene dvije sile – jedna ga želi dezintegrirati, a druga ga neobjašnjivo drži na okupu tako da dezintegracijska točka traje i traje. U tu ruku taj najjači adut uvijek stoji i kao najveća prijetnja Repetitoru ako treba potegnuti pitanje o kreativnim pomacima.

S dobrim dijelom četvrtog albuma „Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ mogla bi se sama od sebe nametnuti usporedba s izričajem rock legendi poput The Ramones, Motörhead i AC/DC, jer sa sobom povlači i pitanje koliko se mijenjati, a koliko ostati isti, jer se tu radi o nijansama i tome koliko bi uopće publika Repetitora bila spremna na to da se njihov omiljeni terapijski koncertni angry management pretvori u bilo što drugo osim onoga što jest. No činjenica jest da ovaj album nudi dovoljno i ‘starog Repetitora’ kao što je otvorio vrata i jednom drugačijem triju.

Repetitor je dakako jako mudro napravio i konceptualnu priču u periodici objava albuma koji doslovce izlaze svake prijestupne godine. To je bitno iz razloga jer u ovom današnjem ‘postmodernističkom’ i ‘post rock stanju uma’, kad su svaki izvođač i svaka epoha udaljeni od slušatelja na par klikova, Repetitor takvim pristupom ne stvara inflaciju od svog kreativnog rada i time dižu na vrijednosti svakog odsviranog tona koji je službeno objavljen. Nikad vas taj trio neće zatrpati svojom kreativnošću i nikad se neće kititi svojom produktivnošću koja u njihovom univezumu uvijek dolazi na drugom mjestu iza samog razloga kreiranja pjesama. Ako se stvari sagledaju iz te perspektive „’Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ donosi određene odmake i pomake. Neki od njih se mogu gledati u pozitivnom, a neki u negativnom svjetlu.

Ono što prvo upada u oči, tj. uši jest činjenica da je album s najdužim naslovom najkraći dosad, svega 22 minute i 23 sekunde, što ga lako drži u sferi EP izdanja, da kojim slučajem nema osam pjesama (šest pjesama do trideset minuta trajanja dogovorno se uzima kao EP). Jest da Boris Vlastelica zna u intervjuima pričati o svojevrsnom masovnom ADHD poremećaju mladih generacija, no opet pitanje je može li „Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ biti dostatan do 2024. godine, iako je neupitno da Repetitor ima pregršt aduta kad se radi o koncertima. No ta kratkoća sugerira da je zenit ove implodirajuće-eksplodirajuće ‘beogradske zvijeri’ ostao na prošlom albumu „Gde ćeš“, jer pjesme na „Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ u velikom omjeru iscrtavaju jednu drugu krajnost. Nedvojbeno u sebi nose možda i najbolje sažet ‘rock’ moment koji je trojka Vlastelica, Cupin, Milutinović dosad proizvela, ali nedostaje onaj ‘roll’ moment u kojem bi se ta predivna noise skalamerija kotrljala i zvečala. Ovako, osjećaj je kad da ste izloženi munjevitim i silovitim gerilskim napadima koji kad dođu do vrhunca se isto tako munjevito i povlače. „Džungla“, „Kroz vetar“ i „Gorim“ sabijaju prostor i vrijeme pa je osjećaj da je prvi objavljeni singl „Kost i koža“ tek druga, a ne četvrta pjesma po redu.

Treba napomenuti da je uvodna „Džungla“ svakako zgoditak i da su stihovi: „Vodi me u džunglu, da se veremo po drveću, da napunimo surlu“ u kombinaciji s divljim krikom instant komunikacijska udica za eksplozivno dobar prijem od strane uskomešane gomile na koncertima (kad za njih dođe vrijeme). No dok u ušima autora ovog teksta to ipak odjekuje kao svojevrsno podigravanje publici, najbolji lirski trenutak u provali bujice žestine i decibela donosi „Roba s greškom“ – punokrvi repetitorski otkivak bez mane za kojeg bi se moglo uvjetno reći da je artikuliranija sestra blizanka s pjesmom „Ekspedicija“ s prijašnjeg albuma.

Kako se navodi i na službenoj stranici benda, veliki dio materijala skladale su Ana-Marija Cupin i Milena Milutinović, a time i solidan kontrast albumu daju ženskim glasom interpretirane pjesme „Kroz vetar“ i „Sa izvora“, što dobar dio minutaže drži kompaktnom cjelinom sve do trenutka odstupanja od formule. To odstupanje predstavlja završni baladni diptih „Danima“ i „Noćima“. Možda bi bolji efekt bio da spomenute presijecaju šest prethodnih adrenalinskih brojeva umjesto da su ostavljene zajedno za kraj.

Jest da je Repetitor s njihovim grupiranjem odaslao jasnu poruku da se nakon 12 godina radi zaokret prema sferi u kojoj žestok tekst ne moraju nužno pratiti i žestoki adrenalinski aranžmani, ali spomenute balade djeluju isuviše mršave spram ostatka materijala. Nije toliko problem ni lo-fi produkcija koliko osjećaj da nisu aranžmanski dorađene, posebice posljednja „Noćima“ koja je inferiornija od prethodne „Danima“ (koja bi čak bila bolja opcija za zatvaranje albuma). S tim zahvatom se nažalost potencira činjenica što je album kratak.

Naime, „Danima“ i „Noćima“ skreću album, one su breaking point i nekako je prirodno očekivati da nakon uvodnog adrenalinskog udara i prijelomne točke dođe završno poglavlje (kakvo god ono bilo), ali se to ne događa i album ostaje visjeti, kao da je zadnje poglavlje odrezano.

Možda je takav završetak u nekom čudnom skladu s ovom nikad čudnijom godinom koja nam je odrezala sve mostove s onim što smo svi držali bogom danom normalnom kolotečinom. Možda bi ovaj album ovakav kakav jest bio sasvim dostatan da postoji koncertna slika glazbene realnosti, ali ne i ovako kad nam je svima ono što je snimljeno i objavljeno jedina informacija koju imamo i kad osjećamo da nam treba više. Možda ključ toga leži upravo u samom naslovu albuma. Repetitor nam je ostavio praznog prostora, a od njega smo ga najmanje očekivali.

Ocjena: 7/10

(Moonlee Records, 2020.)

Dodatak: Naslovnicu novog albuma Repetitora snimio je naš fotograf Boris Podobnik 19. listopada 2018. na koncertu u Attacku u Zagrebu

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X