Odmah ću priznati: volim lik Riddicka i Diesela kao njegovog tumača, te genijalni ‘Pitch Black’. No eksploatacija koja se provodi kroz zadnja dva nastavka, nikako ne ide na čast ostavštini prvoga dijela.
“Pitch Black” (2000.) je gotovo instantno postao kultni SF B produkcije, koji nas je barem na trenutak vratio u vrijeme tihe jeze i nedostižne atmosfere prvog “Aliena”, stvorio opakog svemirskog samotnjaka Riddicka, te ‘porodio’ novu akcijsku zvijezdu, Vina Diesela. “Riddickove kronike” dolaze nam 2004. godine, te pokušavaju stvoriti epski serijal baziran na liku i djelu glavnog karaktera, no grandioznost i kičasti/campy stil ne uspjevaju privući veću publiku. Sada, devet godina nakon kolosalnog neuspjeha “Kronika”, David Twohy, scenarist i redatelj svih Riddickovih pustolovina, donosi nam i treći nastavak, jednostavnog naziva “Riddick”.
Kako i sam naslov sugerira, u trećem se dijelu vraćamo na osnove i fokus je ponovno na najjačem adutu cijeloga serijala: naizgled bešćutnom svemirskom kriminalcu bez doma, nabildanom i smrtonosnom Riddicku (Vin Diesel). Nakon što u “Riddickovim Kronikama” biva proglašen vrhovnim zapovjednikom Necromongera, shvaća da to nije njegova sudbina, te odlučuje pronaći svoj rodni planet, Furiju. Zao kakav je, darker Vaako (Karl Urban) ga izdaje, te ostavlja na nepoznatom planetu, bez vode i hrane, te s vrlo ozbiljno ozlijeđenom nogom. No, naizgled pusti planet skriva opake stanovnike, poput velikih psolikih živina i škorpio-elijena. Ipak, Riddick uspijeva preživjeti, uvelike uz pomoć jednog od tih peseka (kojega je uspio pripitomiti), te uskoro pronalazi napuštenu plaćenićku postaju. Šalje poziv za pomoć, te čeka da se ribice upecaju. Uskoro na planet slijeću dvije ekipe: ubojice koje predvodi poremećeni Santana (Jordi Molla), te malo staloženije trupe Boss Johnsa (Matt Noble). Svi se oni žele međusobno poubijati, no uskoro će shvatiti da na ovom planetu postoji mnogo opasniji neprijatelj od čovjeka.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=UYDtVwyekZY[/youtube]
“Riddick” se prvenstveno oslanja na put zacrtan “Pitch Blackom”, tako da bi bilo dobro prije pogledati upravo taj film (zbog nekih referenci i povezanosti likova). “Riddickove Kronike” pak iskaču kao slon na baletu, te se jasno vidi Twohyev trud da se cijeli taj nastavak nekako… ignorira.
Uglavnom, fokus je ovoga puta na Riddicku, a kao drugi važan lik ističe se sam planet i njegovi stanovnici. Gotovo je sve rađeno u CGI-ju (ima i nešto malo animatronike), pre saturirano jakim žuto-smeđim tonovima, koji u ovom slučaju funkcioniraju savršeno, u službi atmosfere i priče. CGI ‘živine’ nisu vrh, ali s obzirom na relativno mali budžet, na tom je području odrađen vrlo dobar posao. Dakle, što se tiče vizuala, sve štima.
Za sada dakle imamo naizgled zanimljivu survivor pričicu, cool vizual, Diesela na ekranu… Eeee, tu je prvi veliki problem! Vin Diesel uistinu jeste puno na ekranu, ali za to vrijeme ne radi praktički ništa zanimljivo. Cijelu prvu polovicu filma gledamo ga kako se liječi, zatim kako pripitomljava cucka i na poslijetku kako uči savladati škorpio-elijene. Nikakve tenzije, nikakve dramaturgije, tek pokoji već tisuću puta isfurani monolog o tome kako ga svi uvijek zeznu, ali on na kraju nekako preživi. Lik kao Vin Diesel nije tu da bi peglao i išao u dućan (znamo svi kako je taj izlet završio), nego da razbuca guzice! Riddick nije John Rambo (iz “First Blooda”) i pokušaji da se nasilno u priču uguraju neki pojednostavljeni psihološki elementi odmah su prozreni i odbačeni. Sve bi to možda i imalo smisla, da tokom kasnijih događanja biva iskorišteno nešto od tih ‘Bear Grylss’ eskapada, ali taj dio filma kao da je odvojen od druge polovice.
A ona pak počinje kada ekipe plaćenika slete na planetu. Njih je ukupno 11, od čega su dvojica gazde i dijametralno suprotne karikature, osmorica su potpuno nevažna i šuplja, potrošna roba, te je jedno ženska: opaka lezbijka Dahl (Katee Sackoff, poznata nam iz SF serije “Battlestar Galactica”). Uz Riddicka, praktički samo nju možemo izdvojiti kao bitan lik, i to ne zbog njezine važnosti za priču ili karkternog razvoja, već stoga što je prijeko potrebno osvježenje u cijelom ovom dvosatnom ‘kobasa festivalu’. Njezine su interakcije s drugima i najzanimljivije, pošto u drugoj polovici filma ona polagano preuzima najprezentniju ulogu. Ništa od toga nije posebno zanimljivo, a tek tu i tamo neki odgovor na provokaciju, ili vješto izveni oneliner pogodi pravo mjesto. Posebno je iritantno kada likovi, koji žive 500 godina u budućnosti, koriste današnje, zemaljske reference na neke predmete i pojave. Ovoga puta nije bilo Dorothy i Kansasa, ali malo više mašte u kreiranju svjetova budućnosti ne bi škodilo.
I tako, malo tihih ubojstava po mraku, nekoliko spretnih varki, jedan ‘sveti’ predmet koji je neophodan za preživljavanje svih aktera, anti-klimaktička završna borba s hordama vanzemaljaca i Deus ex machina kraj, ne donose ništa što već nismo vidjeli u nebrojno mnogo sličnih SF-horrora B produkcije. Jer kada se crta podvuče, “Riddick” nije ništa drugo nego to: još jedan generički i nemaštoviti nastavak nečega što je, da se slijedilo pravilno utaban put, moglo biti početak izvrsnog serijala. Ovako, “Pitch Black” i dalje ostaje miljama ispred druga mu dva nastavka, a iako je “Riddick” kao film bolji od “Kronika”, razočaranje je znatno veće, jer… mogao je biti tako dobar!
Ocjena: 4/10
(One Race Productions, Radar Pictures, Riddick Canada Productions; 2013.)