Robert Glasper Experiment ‘Black Radio’ – preobrazba ‘crnog’ zvuka

Nakon ‘velikog praska’ zvuka Afroamerike i stvaranja brojnih žanrova i podžanrova, ponovno dolazi vrijeme za sažimanje. U eksperiment se upustio Robert Glasper.

Robert Glasper Experiment 'Black Radio'

Umjesto da svijet teži iskorjenjivanju rasnih i vjerskih netrpeljivosti, globalna kriza nažalost pogoduje njihovim rasplamsavanjima. Stoga i kohezija ugroženog dijela populacije raste, kao i svijest o nekim novim-starim vrijednostima. U duhu toga gledano album „Black Radio“ 34-godišnjeg američkog jazz pijaniste Roberta Glaspera došao je u pravo vrijeme.

„Black Radio“ nije jazz album, već pop uradak koji u sebi objedinjava slavnu prošlost afroameričkog zvuka i ritma, njegovu sadašnjost i u traženju nove forme propituje budućnost. Ok, radili su to i mnogi prije Glaspera, ali svako malo potrebno je redefinirati neke stvari. Za početak, Robert Glasper je jazz glazbenik i značajno je to što je u ovom eksperimentu stvaranja neke vrste radijske play liste maksimalno potisnuo svoju vokaciju jazzera gledano na tradicionalni svirački način. Okrenuo se stilski šarenoj eklektici kakvu poznajemo iz rada Rootsa, Eryke Badu i u novije vrijeme Janelle Monae. Naravno da je jazz zastupljen, ali ništa više od soula, R&B-ija, hip hopa, bluesa, pa čak i redizajniranog rocka.

Važno je dodati kako Glasper nije isključivo vezan za glazbenu tradiciju Crne Amerike, već i onu bijele populacije, koja po svoj vokaciji pripada buntovnom stilu potlačenih. Stoga ne treba čuditi što „Black Radio“ zatvara Nirvanina „Smells Like Teen Spirit“ otpjevana kroz vocoder u sjetnom freestyle chill-out raspoloženju i koja traje duže od sedam minuta. Također je „Letter To Hermione“ poznatu baladu Davida Bowieja zaogrnuo u lagani plesni ogrtač dok je noir notu dobio angažiravši Bilala kao pjevača.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=AsVuohRqcAo[/youtube]

Kad smo već kod gostiju Glasper se tu držao reperskog načina razmišljanja po sistemu: što više gostiju utoliko bolje. Od uglednih imena glava ne boli, pogotovo, ako postoji plan što s njima učiniti. Pijanist je vođen mišlju obogaćivanja svoj ‘radijskog programa’ to učinio suptilno, a time i zanimljivo. U prvom dijelu albuma mjesto je dao damama, tj. pjevačicama. Erykah Badu otpjevala je Santamariin „Afro Blue“, dakle skladbu koju su proslavili John Coltrane i Miles Davis i koja je odavno standardno na repertoaru mnogih jazzera. Glasperov i Baduin „Afro Blues“ je pak punokrvni R&B, koji se potom prirodno pretače u sjetnu bossanovu Sadea „Cheris The Day“ u zavidnoj interpretaciji Lalah Hathaway.

Eklektični i angažirani hip hop izvire iz „Always Shine“ koju u duetu izvode Bilal i Lupe Fiasco (koji je i meni jedan od omiljenih talenata nove generacija repera). Otpuštanje napetosti potom dolazi kroz dvije Glasperove autorske R&B baladu. Prva je „Gonna Be Alright“ koju pjeva Ledisi, dok u „Move Love“ glavnu riječ za mikrofonom ima King. Svojevrsni naklon Stevieju Wonderu, jednom od najvećih imena američke pop glazbe dolazi kroz „Why Do We Try“, pjesmu soul grupe Mint Condition, koju je uz razlomljeni backbeat upečatljivo izveo Stokley Williams, frontmen iste. Naslovna „Black Radio“ posjeduje marleyevski uprising moment, ali i tvrdi ulični flow Yasiina Beya. U pravom trenutku i na pravom mjestu.

Ovaj hibridni album pored toga što nosi naziv ‘eksperimentalni’, više je ugođen po radijskim standardima. Nije nametljiv uhu, već stvara ugodu, dok je podloga dovoljno šarena i neće izazvati dosadu nakon par slušanja. I naravno, album zanimljivo ocrtava tok kojim se kreće crna glazba koja je opet u fuzijskoj fazi gutanja svega iz prošlosti dok se preobrazba u zvuk budućnosti događa upravo pred nama. Glasperov eksperiment je urodio plodom.

Ocjena: 8/10

(Blue Note / Dallas Records, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X