Robert Plant ‘Carry Fire’ – stari mačak na vlastitoj utabanoj stazi

Plantov jedanaesti studijski album ‘Carry Fire’, kako i sam naziv upućuje, pronosi ‘vatru’ njegova stvaralaštva i nastavlja niz u kojem glazbeno voli obitavati na potezu od keltskih do sjevernoafričkih utjecaja i sličnom balansu kakav ima na dva studijska prethodnika ‘Lullaby and… The Ceaseless Roar’ i ‘Band Of Joy’.

  • 15
    Shares
Robert Plant ‘Carry Fire’

„Carry Fire“ nešto je slabiji od „’Lullaby and… The Ceaseless Roar“ iz 2014. ponajviše iz razloga što ponavljanje formule i utvrđivanje gradiva ovog putu donosi i određenu težnju k radiofoničnosti materijala. S druge pak strane, 69-godišnji legendarni frontmen Led Zeppelina nije nam donio ni neke značajne produkcijske pomake kakav je imao genijalni kolaboracijski album „Raising Sand“ album koji je 2007. snimio s pjevačicom Alison Krauss i T Bone Burnettom. No također, nije ni podbacio.

„Carry Fire“ osvaja svojom tankoćutnom ujednačenošću ispreplitanja stilova. Ne donosi upitne balaste i može se reći kako je u pitanju album na kojem se najbolje iščitava dugogodišnje Plantovo studijsko iskustvo, također i u producentskom segmentu koji u potpunosti potpisuje.

Dugogodišnji fanovi tako će već u uvodnoj „The May Queen“ prepoznati njegovu staru opsesiju prema paganskim motivima i u kojoj marokanski ritam nudi podlogu za mantru akustičnih gitara što čini njegov poznati potpis stapanja britanskog sjevera s mediteranskim jugom. „New World“ donosi laganu aromu Zeppelina iz „Physical Graffiti“ faze, kao što i balada „Season’s Song“ miriše na „Going To California“, ali dakako bez značajnih izleta u visoke vokalne lage, jer Plant nije poput svog kolege Iana Gillana sklon forsiranju glasnica u trećoj dobi.

„Dance With You Tonight“ se po atmosferi čini kao produžetak „Season’s Song“, pa angažirana „Carving Up The World Again… A Wall And Not a Fence“ koja se dakako reflektira na ponovno aktualno podizanje zidova i žica u svijetu donosi osvježenje u pravom trenutku, kao što stari hippie ukazuje kako mu kriticizam nije presahnuo. Kao jedan od najzanimljivijih momenata dolazi „A Way With Words“ jer odiše nekom elegičnom bowiejevskom univerzalnošću u kojoj Plant kao da se uz klaviristički minimalizam bori protiv tišine. Nakon nje naslovna „Carry Fire“ leti poput lastavice iznad Marakesha i predstavlja još jedan zgoditak u drugom dijelu albuma, jer sveukupno gledajući, donosi kvalitetnije pjesme, među koje spada i „Blulebirds Over The Mountain“, odlična vokalna suradnja s Chrissie Hynde.

Tu je također i „Bones Of Saints“ koja jedina nosi old school rokerski pristup, „Keep It Hid“ plijeni zanimljivim aranžmanima u svom potmulom pulsiranju, dok posljednja „Heaven Sent“ zvučno i tekstualno kao da sažima poruku albuma u jedan moment koji je shodno tome protkan biblijskim motivom, jer u svemu što se općenito događa oko nas nitko sa sigurnošću ne može točno dešifrirati što će nam nebo poslati. (Pro)nositi vatru tako ostaje kao jedina nada (u bolje sutra).

Ocjena: 7/10

(Nonesuch / Warner / Dancing Bear, 2017.)

  • 15
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X