Umjesto očekivanog spektakla u Beču na prvom Rock in Vienna festivalu moram priznati doživio sam veliko razočarenje. Radni naslov ovog teksta je bio ‘Katastrofa na lijepom plavom Dunavu’, ali evo sve se to malo smirilo pa ćemo reći samo da je ‘cirkus’…
Krenimo redom – i prije puta na festival dolazilo je konstantno do problema – stranica festivala nije radila, akreditacije se nisu mogle poslati putem interneta, pa te iste akreditacije kada su napokon tjedan dana ranije u petak potvrđene odmah u ponedeljak su otkazane, pa neke žalbe na to, pa ipak imate akreditacije u ponedeljak, pa nemate u utorak i onda dva dana prije festivala umjesto nekog entuzijazma, nemaš volje za ničim, a imaš sto problema… Krećemo za Beč i potiho si razmišljam ovo će biti katastrofa…
Dolazak je to samo potvrdio, akreditacije za novinare su u principu bile festivalske karte pa ukoliko se nisi bunio izvještaj si mogao pisati sa trave… ili kada se vratiš kući. Pristup press šatoru nije bio moguć bez razgovora sa glavnim i odgovornim. Dalje, akreditacije su se trebale podizati svaki dan na blagajni i sva tri dana festivala prolaziti jednu te istu proceduru. Fotografiranje bendova je bilo dozvoljeno, ali u jednom trenutku pet minuta prije početka Limp Bizkita organizator je “naredio” da nema fotkanja (iako su ugovori za to već bili potpisani sa g. Fred Durstom – pjevačem banda) i da taj band preskočimo (kao i Babymetal koji su bili par sati ranije, ali to je bio izgovor da su cure “nelegalne”), a kao šlag na tortu spomenuo bi još i to da je u jednom trenutku na festivalu “crk’o” agregat i struje nije bilo dobrih 15-20 minuta te bendovi naravno nisu mogli održati svoje koncerte ili su kasnije svirali s pola napona i bez prijenosa na velikim monitorima. Napomena, to se desilo samo dva-dva i pol sata prije nastupa Kissa i ljudima je u tom trenutku svašta prolazilo kroz glavu. Druge “sitnice” nećemo spominjati jer bi u principu cijeli izvještaj mogao biti samo prijava štete.
Uglavnom Bečani ili nisu zainteresirani za ovakve događaje ili su jednostavno preopterećeni svim događanjima u gradu jer brojka od 15-20 tisuća ljudi dnevno (i to samo za vrijeme headlinera) definitivno je premala za jedan festival koji je ugostio Metallicu, Muse i Kiss kao najveće zvijezde.
Bilo je na festivalu dosta bendova sa njemačkog govornog područja i oni su relativno dobro prolazili, ali nezainteresiranost za neke veće bandove zaista nije bila jasna. Nećemo sada nabrajati i ocjenjivati bend po bend, ali treba istaknuti slijedeće za prvi dan:
Metallica – iako sam očekivao još jedan u nizu loših koncerata s Metallica Family pričama, potpuno su drugačije napravili – žestoko, bez previše loših upadica između pjesama svirka punih dva sata vrhunski odrađena. Pohvale cijelome bandu, a posebno Jamesu Hatfieldu koji je svirao i pjevao kao početkom 90-ih. Najpozitivnija stvar cijelog prvog dana i dobra pozivnica za sve buduće njihove koncerte da ih se ide još koji put pogledati.
Faith No More – Mike Patton, pjevač banda kada je bio “mlad i nadobudan” zaradio je zabranu ulaska u Australiju jer je imao previše – pornografije – u svojoj putnoj torbi. Prošlo je puno vremena od tada i sada je bend u nekoj zen fazi, meditiraju usred koncerta i publiku tjeraju na to, sade cvijeće po pozornici, sporiji su nego ikada. Uglavnom najveće razočarenje prvog dana koga god sam pitao…
Bodycount – trebali su biti još jedna uzdanica, ali s obzirom da ih je organizator stavio u 16:30 sati po vrlo jakom suncu i da ih publika i nije nešto podržala samo su profesionalno odradili svoj nastup. Tri dana nakon toga razvalili su u Ljubljani pa se sa sigurnošću može ustvrditi da su dali koliko su i dobili.
Drugi dan je punudio nešto laganiji zvuk pa je tako to bio i dan sa najmanjom posjetom. Na dobro nam poznatim bendovima poput Triggerfingera i Turbonegra nije bilo više od tisuću ljudi na njihovim nastupima. Ono što je za istaknuti da je dobar dio bendova silazio s relativno visoke pozornice animirati publiku (a neki kao npr. domaći Bonaprate su i završili koncert u njoj). Među njima su bili i The Hives koji su odnijeli svojim nastupom i šarmantnošću epitet pobjednika drugog dana – dana za odmaranje od alkohola od prethodnog dana i visokih vrućina.
Treći dan ponudio je opet žešći zvuk pa su tako već od podneva publiku zagrijavali oni najžešći kao npr. Hell Yeah i Coal Chamber. Isto tako svi su željeli vidjeti šta nudi japanski Babymetal, ali na kraju za vrijeme njihovog nastupa svi su se lagano smijali maloljetnim japankama koje su izvodile svoju točku na pozornici. Kao što sam i rekao Heaven Shall Burn su odradili samo pola nastupa jer su ostali bez struje, a Airbourne su već standardno podigli austrijsku publiku (nerovisno o tome što radi manjka struje nisu zvučali baš najbolje) s obzirom da minimalno 1-2 puta godišnje sviraju kod njih.
I onda najjači bend na festivalu što se tiče animacije publike – Limp Bizkit – bend koji je podigao i nezainteresirane Bečane na noge. Napokon su svi u pitu skakali i pjevali kako se to i radi na koncertima. Pohvale za nastup…
Sabaton je iznenadio svojim nastupom na kojem su osim vatre i odlične scenografije na scenu doveli cijeli filharmonijski orkestar kao pratnju.
I za kraj Kiss – pujutući spektakl na svojoj turneji na kojoj slave 40. godišnjicu banda. Bilo da je mala pozornica ili megalomanska uvijek imaju neko iznenađenje, neki način kako poboljšati svoj šou i kako se predstaviti kao jedni od najboljih zabavljača u svijetu muzike. Jednostavno bend osim za poslušati i za pogledati.
Ne volim raditi usporedbe s obzirom da festival koji dolazi slijedeći vikend i koji ide već 11 godina – Nova Rock – to radi puno bolje, ali posjećenost njega, organizacija, publika i energija na njemu i svopći dojam je su da su oni miljama daleko od Rock in Vienna.
Vidimo se i slijedeće godine na istom mjestu? Na to pitanje mnogi su dali odgovor da je ovo prvo i zadnje izdanje ovoga festivala. Ipak nadamo se da će se organizator malo sabrati i da će slijedeće godine to puno bolje posložiti. Festival, odnosno line-up, grad i lokacija gdje se festval održava idealni su za napraviti nešto veliko i dugoročno.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
