Kad album star skoro četvrt stoljeća zvuči kao da je snimljen jučer…
Nije teško zamisli situaciju u kojoj je Roger Waters sjeo pred TV ekran pogledao vijesti ili dio programa i osjetio se kao Bill Murray u filmu „Groundhog Day“. Valjda je i rukom odmahnuo na inspiraciju koja ga je zapljusnula u tom trenutku da bi možda mogao snimiti album. Jer sjetio se da je album na tu temu snimio prije 23 godine.
Prošlo je 25 godina i vijesti su i dalje iste, ako ne i gore, a albumi nisu kao TV program, oni se ne vrte stalno. Ne ‘kljucaju’ mozak malo po malo, znaju izaći u krivo vrijeme, neki drugi albumi te sezone postanu hit, a većina padne u zaborav. To su kompleksna djela, posebice ako su angažirana i ako treba malo upregnuti mozak da bi ih se shvatilo više od puke zabave za uši.
“Sjećam se ploče od prije više od 20 godina i ono što sam tada morao reći nažalost se odnosi i na situaciju danas. Možda je i relevantnije za današnje neprilike ljudi u 2015. nego 1992. godine”, objasnio je Roger Waters svoju odluku da „Amused To Death“ ponovno ugleda svjetlo dana. I nije pogriješio. Dapače nije mogao pogoditi bolji trenutak kad se Europa trese od recentne migracijske krize osjećajući po prvi put nakon II svjetskog rata na svom teritoriju da svijet funkcionira po sistemu spojenih posuda i da se nevolje jednog dijela svijeta na neki način tiču i ostatka globusa.
Tu vrstu ignorantskog ponašanja Waters raskrinkrava u „The Bravery Of Being Out Of Range“, a llbum „Amused To Death“ dotiče se svega onoga što nam se servira preko masmedija, bivši član Pink Floyda to možda najbolje dočarava stihovima „And the Germans killed the Jews, and the Jews Killed Arabs, and Arabs killed the hostages, and that is the news… memory’s a stranger, history’s for fools…“ u pjesmi „Perfect Sense, Part I“, dakle gotovo na samom početku albuma nakon što u uvodnoj „What God Wants, Part I“ rekonstrukcijom prošlosti pokušava doprijeti do želja Boga, pa između ostalo pjeva kako Bog želi i križarske ratove i Jihad, želi dobro, želi loše, a što želi to i dobije. Nema tu ironije. Waters otvoreno ruglu iznosi grotesknost svijeta i moralne vrijednosti medija koji su i prije te 1992. kao i danas sredstvo zabave, spektakla i obmane – zabavljat će vas do smrti, a pri tome vas najvjerojatnije i indirektno ubiti.
Na albumu je uzročno posljedično raščlanio i životni stil koji ‘propisuje’ šareni ekran; i produžetak boravka u supermarketima i celebrity sljepilo kojim se ‘sadržajno’ pune tuđi životi. U pjesmi „Amused To Death“, koja zatvara album, tako spominje i Jessicu Hahn, koja je današnjoj ‘Kim Kardashian generaciji’ potpuno nepoznata, a to možda i najbolje govori o važnosti televizijskih celebrityja nakon nešto više od dvadeset godina. A čisto zemljopisno-povijesne informacije radi, nije se za dotičnu znalo ni na ovim prostorima u trenutku kad se ludovao posljednji ratni sukob na Starom kontinentu. Naravno pored tog ‘informativnog sadržaja’ iz tog vremena, ‘seks bomba’ Hahn je zaokupljala pažnju publike Zapada skandalom u kojem je za silovanje optužila TV propovjednika Jima Bakkera.
Jedini momenti koji nisu zastupljeni na albumu su globalno zatopljenje i internet. No i bez toga Watersova poanta, tj. pitanje: „Kad ćemo izaći iz paterna ludila i konačno čuti neke prave vijesti iz kutije ‘Velikog brata’?“ i dalje monolitno stoji, ili bolje kazano eksplodirava kao navođena bomba u dnevnoj sobi onoga tko krene preslušavati “Amused To Death”.
Promjena naslovnice albuma za reizdanje, također je znakovita. Dok je na originalnom coveru iz 1992. veliko oko iz ekrana s katodnom cijevi gledalo gorilu, 2015. isto to oko s velikog flat screena gleda dijete. Koliko vidimo samo je ekran evoluirao u cijeloj priči, a time što je ispred njega najosjetljiviji dio drušvenog tkiva, još je više zastrašujući moment.
Ocjena: 10/10
(Sony / Menart, 1992./2015.)