Ako su vam prve (i jedine) asocijacije na Róisín Murphy ‘Sing It Back’, najveći hit bivšeg joj benda Moloko, i vrlo uspješna naslovna stvar 13 godina starog albuma ‘Overpowered’, njezin će vam novi materijal predstavljati priličan šok.

Onima koji su, međutim, samostalnu karijeru ove simpatično opičene Irkinje pratili malo pobliže, svjesni su da već godinama demonstrira kako su house i posebno disco glazbene vrste iznimno pogodne i zahvalne za najrazličitija istraživanja i eksperimente. „Róisín Machine“ u tom kontekstu djeluje kao logičan nastavak prethodnih izdanja „Hairless Toys“ i „Take Her Up to Monto“ iako bi ga možda preciznije bilo nazvati njihovom kulminacijom, pločom na kojoj je te sklonosti odvela na dosad najvišu razinu.
Album tako otvara tripoidna, čak i (u najboljem smislu te riječi) smušena trilogija koja starta osam godina starim singlom „Simulation“, suradnjom s producentom Richardom Barrattom koji Róisín Murphy dođe kao Giorgio Moroder Donni Summer. Ta osam i pol minuta duga skladba u sjećanje će prizvati njihovu revolucionarnu kolaboraciju „I Feel Love“, ali i avangardnije trenutke Grace Jones, nakon čega slijede „Kingdom of Ends“ i bitno prohodnija „Something More“ koje bismo mogli nazvati acid houseom za nove i glazbeno zahtjevnije generacije.
I jedna i druga ipak ne sadrže dovoljno ‘mesa’, nečega što bi pažnju slušatelja uspjelo zadržati tijekom čitavih šest, odnosno skoro sedam minuta trajanja. Znatno fokusiranije zato djeluju „Shellfish Mademoiselle“ i „We Got Together“, pokazujući nam pritom kako bi disco zvučao da se, umjesto sedamdesetih, pojavio u posljednjih 10-15 godina. Svoja istraživanja te, zahvaljujući bestseleru „Random Access Memories“ Daft Punka, ponovno aktualne glazbene priče nastavlja vraćajući se bliže njezinim počecima pa izvrsna „Murphy’s Law“ i brutalnim basom vođena „Jealousy“ nisu pretjerano daleko od pjesama kakve je, primjerice, Nile Rodgers radio s grupom Chic.
U „Game Changer“ se na plesnom podiju sudaraju electro psihodelija, soul i synth-pop na tragu Yazooa, dok „Narcissus“ preko zaraznog, na gudačima baziranog loopa secira ljubav u doba selfieja i društvenih mreža koristeći elemente i likove iz grčke mitologije.
S iznimkom „Overpowered“, Róisín je ovim albumom dosegnula kreativni zenit svoje post Moloko pjesmarice. „Róisín Machine“ iznova pokazuje i da se disco, baš poput synth-popa, od osporavanog, često i izrugivanog žanra u zadnje vrijeme pretvorio u nešto u čemu inspiraciju pronalaze čak i izvođači alternativnijeg, manje komercijalnog predznaka. Bit će zanimljivo vidjeti koja će glazba iz prošlosti sljedeća doživjeti takvu revalorizaciju.
Ocjena: 8/10
(Skint Records, 2020.)