Bend koji čine braća Nenad i Alen Sinkauz i Marco Quarantotto pojačani vizualnim umjetnikom Ivanom Marušićem – Klifom u četvrtak je održao premijerni zagrebački koncert u, do posljednjeg mjesta popunjenom, Birou suvremene umjetničke prakse – Kontejner.
Za brojne bendove i izvođače običava se reći da koncertno predstavljaju recentni album, no s umjetnicima iz sfere eksperimentalne glazbe to je uvijek nešto što balansira između istine i laži. Stoga, je li Roj osa sinoć u Kontejneru predstavio recentni album „Azbestni krovovi“? Odgovor je i da i ne.
Da, jer su se mogli nazrijeti obrisi tri stvari s albuma „Azbestni krovovi“. Dakle, obrisi. Ne, zato jer to nekako i spada u definiciju eksperimentalnog pristupa koji je tu sličan jazz pristupu, a to je da je svaka izvedba jedinstvena i unikatna. Tu su svi došli po iznenađenje; i publika i izvođači. U tome je cijela draž – ukrcati se na vlak na slijepo, pa tko zna kud će vas odvesti, jer možda nije poanta toliko u tome, koliko u samom putovanju.
Nenad i Alen Sinkauz su nas još od East Rodea navikli & navukli na te vožnje, a bubnjar Marco Quarantotto je karika zbog koje bi se tu mogla napraviti i opravdana usporedba sa spomenutim bendom, obzirom da je on bio u prvoj postavi East Rodea, štono bi se reklo; sva trojica jako dobro znaju kako u tom „trokutu zvukovlja“ svatko diše.
Iz te konstrukcije nikako se ne može isključiti Ivan Marušić – Klif kojem je ovo treći u nizu koncert s Rojem osa pa ga se već može doživljavati kao člana benda koji „svira slikama i video projekcijama“, a svi znamo da mu se u ovoj našoj maloj zemlji teško može naći premca u tome.
Kako sam doznao kasnije iz razgovora s Klifom, on se za ovaj nastup pripremao satima prije snimajući i mapirajući gradske detalje, prvenstveno nebodere, da bi kad je došao u prostor Kontejnera shvatio da cijelu vizualnu priču ima doslovce u dvorištu istog. Kontejner se naime nalazi u Odranskoj ulici unutar Vjesnikovog kompleksa koji nudi surovi pogled onog što bi se kolokvijalno moglo nazvati urbanom dekadencijom; ogromno dvorište u čijim kutovima ima odbačenog krša iz nekad najvećeg medijskog pogona u Hrvatskoj, kao što također puca pogled na arhitektonskog giganta, tj. napušteni Vjesnikov neboder, i dalje jedan od simbola Zagreba, koji se iznutra mračan, napušten i neosvijetljen nadvija kao avet (teško je izbjeći simboličku usporedbu s naslovnicom albuma „Azbestni krovovi“ koju je naslikao Danijel Žeželj na kojoj je predimenzionirani brod iznikao iz patuljaste gradske sredine pod sobom).
Upravo je u tom crno-bijelom narativu animiranih detalja dvorišta i nebodera prikazivanih na velikom video platnu iza Sinkauza i Quarantotta strujala i zvučna vibracija koncerta – čas tmasta i protkana onomatopejskim elementima koji su upućivali na jezu napuštenosti gradskih sredina, čas ispunjenu živahnim ritmom i gitarskim detaljima koji su, ovisno kako je tko osjećao, pojačavali jezu ili dočaravali gradsku vrevu preokrećući i samu postavku koncerta unutar psihe – kao da su se uloge pretapale i mijenjale, ponekad se činilo kao da Klif svira slikama, dok Roj osa slika zvukom u toj večeri ispunjenoj nadahnućem.
Zanimljiv detalj je da je solidan dio publike činio živalj Pule, onaj umjetnički koji je itekako svjestan vrijednosti, važnosti i na koncu kvalitete nastupa braće Sinkauz koji su na domicilnom terenu zaslužni i za Audioart, po svim parametrima najdugovječniji festival eksperimentalnog zvuka u Hrvatskoj koji će ove godine doživjeti svoje 15. izdanje u dvorištu Društvenog centra Rojc u Puli.
O Audioartu je bilo riječi i na tribini održanoj neposredno pred koncert koja je poslužila i kao svojevrsni poligon za osnaživanje domaćih aktera i zaljubljenika u eksperimentalni zvuk, koji ujedno tu priču godinama guraju, nekad i na svoju financijsku štetu, kao što je bio slučaj s prošlogodišnjim izdanjem Audioarta iz razloga što Sinkauzi nisu htjeli ostaviti publiku na cjedilu i skresati program.
Tribina je poslužila kako bi se predstavio Kopaton Records, ujedno prvi specijalizirani domaći label za eksperimentalni zvuk koji su također pokrenuli Sinkauzi, zatim kompilaciju Zvučni Zid o kojoj je pričao njen kreator i producent Vedran Peternel, potom Davorka Begović ispred Kontejnera i dakako festivala Gibanja (koji kreće u ponedjeljak idućeg tjedna) i na koncu Mirna Čupić iz KSET-a i u ime Zavoda eksperimentalnog zvuka (ZEZ) koji je također dao veliki doprinos u gradu po tom pitanju, dok je sve moderirala Melanija Pović Jagarinec koja već godinama vodi i uređuje jedinu emisiju posvećenu jazzu i srodnim (eksperimentalnim) pravcima na nacionalnoj televiziji, i koja je što bi se reklo „posljednja linija glazbenog otpora“ na HRT-u koji već godinama živi sramotnu praksu nedostatka poštenih glazbenih emisija.
No da ne skrenem u negativnost, ipak ću istaknuti pozitivne zaključke tribine. Prvi je da unatoč svemu domaća eksperimentalna scena postoji, i još važnije, drži kontinuitet i da je prepoznata izvan granica Hrvatske više nego na domaćem terenu. Drugi je (kojim pokušavam sublimirati sve izrečeno jučer) da se radi o sceni pred kojom je daleko jasnija i ohrabrujuća budućnost obzirom da u sadašnjici u svakom drugom kutku glazbenog svemira vlada anksioznost spram onog što je donijela umjetna inteligencije. Naime, čovjekov faktor i to onaj kreativni nezamjenjiv je u sferi eksperimentalnog zvuka jer su tu upravo takvi pojedinci koji se žele izraziti na taj način, kao što je i takva i publika koja ih ište, jer je to predivni svijet neopterećen imperativom hitova (ako im se hit i dogodi, budite sigurni da ih nakon toga neće svirati, bar ne u istoj formi).
I da, bilo je naravno i petljancije u terminologiji na tribini, tj. nazivima glazbenih stilova i nadilaženje istih u sferi eksperimentalnog. Jer eto takva su vremena, kad se priča o kombinatorici stilova i to zvuči passé u ovom vremenu kad se više ne može pratiti ni kombinatorika same kombinatorike. Možda je vrijeme da se to sve objedini pod naziv kako velika većina gleda na sve to, neki kolokvijalni „weird shit“ naziv. Možda bi takav privukao još znatiželjnika. Puno njih voli kojekakva uvrnuta sranja, a što se glazbe kao glazbe tiče, umjetna inteligencija još uvijek ne može dokučiti kako biti uvrnut. Za to ipak treba imati prirodnu inteligenciju i volju. U tom smislu je i koncert Roja osa bio predivni weird shit – pravo malo slavlje maštovitosti homo sapiensa.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
