Rokambol je teško mogao naći idealnije suradnike od Roka Crnića i Hrvoja Klemenčića-Kleme s obzirom da Porto Morto s njim dijele viđenje pop glazbe kao slobodne forme u kojoj sve prolazi i u kojoj se bilo što može i treba pokušati.
Jedan od sastavnih dijelova pisanja o glazbi svakako je i predviđanje do koje će razine šire prepoznatljivosti određeni album ili autor dobaciti. Moje prognoze, nedvojbeno zamućene afinitetima prema nekim nekomercijalnijim žanrovima i podsvjesnom neprihvaćanju i nerazumijevanju ‘onoga što se danas sluša’, nebrojeno su se puta pokazale sasvim promašenima, čak i u okvirima nezavisne scene.
Prije desetak godina, u vrijeme kada je objavio jako dobar prvijenac “Zajedno”, tako sam bio spreman dati ruku u vatru da će Nikša Marinović alias Rokambol uskoro biti među predvodnicima naše kantautorske scene, posebno jer bi ga njegovi glumački angažmani mogli učiniti zanimljivim čak i mainstream medijima kojima sama glazba, ma koliko kvalitetna bila, već odavno nije dovoljan mamac za klikove.
Osim debija, koji je s radara skliznuo ponajviše zahvaljujući neshvatljivom ignoriranju tadašnjeg mu izdavača Croatia Recordsa, Marinović iza sebe ima još nekoliko izdanja itekako vrijednih spomena, počevši od intrigantne i poprilično zaboravljene tropicalia pop skupine Batida preko kompilacije “Mushoku seanse – muzika za kazalište, film i osobne potrebe” pa sve do posljednjeg albuma “Sam”, na kojima je iskazao izuzetnu eklektičnost svog rukopisa u kojem je bilo mjesta za akustične balade, freak folk, elektronikom obojeni rock kao u singlu “Za nas” ili psihodeliju napajanu s izvora slavnih čudaka poput Daevida Allena i njegovih Gong.
Usprkos tome, moram priznati da me otvaranje novog materijala ostavilo u čudu, bar dok nisam utvrdio kako je isti sniman u studiju Šećer grupe Porto Morto čiji su ga Roko Crnić i Hrvoje Klemenčić-Klema i producirali. Rokambol je teško mogao naći idealnije suradnike s obzirom da Porto Morto s njim dijele viđenje pop glazbe kao slobodne forme u kojoj sve prolazi i u kojoj se bilo što može i treba pokušati.
“Paralizu” otvara “Ništa se ne mijenja”, ogledni primjerak punkerski nastrojene elektronike kakvom bi se ponosio i James Murphy, uz vokal koji u versovima podsjeća čak i na Koju. Nakon nje slijede naslovna stvar i “Vreća pikula” koje sam, zajedno s kasnijom “Koji je danas dan” doživio kao moderniziranu, updejtanu verziju plesnijih new wave hitova jednih U škripcu ili Idola s “Čokolade”, te “Pandža lovi gliste” s asocijacijama na ekscentričnije momente Briana Wilsona. “Rupa” s hermetičnom, mračnom instrumentalnom završnicom, “Sutra ću u Samobor” i odjavna “Panoptikon” dokazuju da je Nikša ipak najuvjerljiviji u laganijim temama, pogotovo uz nenametljive, fino pogođene elektronske premaze.
Važno je istaknuti kako je ovaj album sniman u vrijeme korone, što se itekako osjeti u stihovima. Cijela priča zbog toga me podsjetila na “Čarobnu goru”, onaj stari, prekrasni roman Thomasa Manna; baš poput njegovog Hansa Castorpa, godinama odvojenog od svijeta (koji se nepovratno mijenja) u zabačenom sanatoriju za plućne bolesti, i Marinovićev je glavni lik stavio čitav život na ‘stand by’ pa dane provodi pred televizorom ili kontemplira o manje ili više bitnim stvarima čekajući da ‘dođe proljeće’ i ‘prođe godina koju je progutao mrak’, ostavljajući velike odluke i planove za neka buduća vremena. Ne radi se, ipak, o konceptualnom djelu pošto Rokambol ne bježi ni od introspektivnijih prikaza svojih unutarnjih nemira i frustracija (‘lako sam lomljiv ne diraj me/krhotine skupljam kada razbiješ me’) koje će možda razriješiti čak i nešto naizgled banalno poput kratkotrajnog odlaska iz Zagreba, grada kojeg ‘više nema rad’.
“Paraliza” predstavlja značajan otklon od Nikšinog ranijeg rada, ali sadrži i sve ono što ga je dosad činilo posebnim i drugačijim. Da više ne mudrujem – jako dobar album!
Ocjena: 9/10
(Mast produkcija, 2022.)