Rolling Blackouts Coastal Fever ‘Sideways to New Italy’ – formula polako prestaje djelovati

Formula čiji su glavni sastojci R.E.M., The Go-Betweens, Felt ili The Smiths u njihovim je rukama još uvijek dobitna, no na sljedećim će je izdanjima morati barem malo promijeniti

Rolling Blackouts Coastal Fever ‘Sideways to New Italy’

Glazbena povijest, posebno ona vezana uz aktualno tisućljeće, puna je bendova koji su poslije jako dobrog prvog albuma svakim sljedećem izdanjem zauzimali sve beznačajnija mjesta u line-upima svjetskih festivala i svirali u klubovima konstantno smanjujućih kapaciteta. Prvi signal da ipak nećemo dobiti veliki bend najčešće je drugi album na kojem sve zvuči kao na debiju, samo (u najboljem slučaju) malo lošije.

Navedeno se u određenoj mjeri odnosi i na Rolling Blackouts Coastal Fever, kvintet iz Melbournea koji je na prvijencu “Hope Downs” dotaknuo sva najbitnija mjesta indie i gitarističkog popa, college rocka, C86 scene pa čak i ekscentrika poput The Feelies. Njihove Brian Wilsonovski osunčane, s tri gitare i jednako toliko vokala vođene pjesme imale su sasvim dovoljno distorziranih freakoutova i Marrovskih sola da ni u kom trenutku ne zazvuče previše plitko i sladunjavo, usprkos talentu za štancanje prvoloptaških, premda maštovito posloženih i nevjerojatno zaraznih melodija.

Sve to donosi i njihov drugi album “Sideways to New Italy”, ali se ne može pohvaliti s toliko catchy riffova i refrena, pri čemu nekoliko stvari (“Beautiful Steven”, “The Cool Change”) moramo svrstati u kategoriju fillera. Da im se “Hope Downs” i vrlo solidni rani EP-jevi ipak nisu dogodili slučajno dokazali su pokerom neodoljivih singlova “Cars In Space”/”She’s There”/”Falling Thunder”/”Cameo”, upravo savršene glazbene pratnje ljetu i ljetnim avanturama. Kraj takvih avantura inspirirao je “Sunglasses at the Wedding”, čeznutljivu akustičnu baladu u kojoj su konačno napustili svoju zonu komfora, i to prilično uspješno.

Korak unatrag donekle su i tekstovi u kojima se, za razliku od storytellinga i likova s ranijih izdanja, sve više okreću tipičnoj indie rock poeziji, povremeno malo i banalnoj.

Rolling Blackouts Coastal Fever zasad su izbjegli ono zloglasno i bezbroj puta spominjano prokletstvo drugog albuma iako bi možda preciznije bilo reći da su ga samo odgodili. Formula čiji su glavni sastojci R.E.M., The Go-Betweens, Felt ili The Smiths u njihovim je rukama još uvijek dobitna, no na sljedećim će je izdanjima morati barem malo promijeniti – već i na “Sideways to New Italy” polako prestaje djelovati.

Ocjena: 7/10

(Sub Pop, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X