Nakon osam godina šutnje norveški Röyksopp izbacio je u jednoj godini tri dugosvirajuća uratka.
„Doživite polarnu noć u Tromsu“ pisalo je na plakatu s fotografijom polarne svjetlosti iznad grada okovanog u led. „Doživite beskrajni ljetni dan u Tromsu“ pisalo je plakatu s istom perspektivom fotografije, ali s dnevnim svjetlom. Plakati su stajali jedan kraj drugog i gledao sam ih dok sam čekao vlak da me prebaci s aerodroma do Osla i razmišljao kako izgleda život u tom gradu na samom sjeveru Skandinavije koji je preko 300 km unutar Arktičkog kruga. Je li pakao ili zen živjeti tamo gdje u cijelu godinu stane jedna duga noć i jedan dugi dan? Znao sam od prije da je Tromso tj. Tromsø, kako ga pišu Norvežani, dom, meni osobno, jednog od najzanimljivijeg dvojica iz svijeta elektronske glazbe kojeg čine Svein Berge i Torbjørn Brundtland, poznatiji kao Röyksopp.
Nedvojbeno volim i The Chemical Brothers, ali Röyksopp znaju pogoditi nit ritma i zvučnog spektra kao nitko drugi. Valjda tom senzibilitetu kumuje i činjenica kad ti godina stane u jedan dan, a sličan dualitet su primijenili i u svom radu, primjerice odličan albumski diptih „Junior / Senior“ iz 2009. tj. 2010. godine – dva masterpiecea elektronike čiji sjaj nije zamućen ni dan danas u tom žanru sklonom pomodnostima i onim što bih nazvao „komercijalnim EDM zagađenjem“.
Godine 2014. Röyksopp su snimili album „The Invevitable End“ kao svojevrsni epitaf i oproštaj od formata albuma, koji su, kako su sami rekli, s tim albumom iscrpili do kraja, a na koncu se ni oni nisu mogli složiti što su snimili. Dok je Berge tvrdio da je to komad „tamne energije“, za Bruntdlanda je bio „tužan, ali jako topao“.
Ne znam kako je bilo na sjeveru, no ovdje južnije Röyksopp su pali u zaborav tijekom narednih osam godina, tj. za prilike u Tromsu osam dugih noći i dana. U veljači ove 2022. šutnja je prekinuta singlom „Impossible” na kojem je gostovala Alison Goldfrapp koji je popraćen ‘artefaktom’ i vizualizatorom koji je kreirao Jonathan Zawada. Time je ujedno najavljen kolosalni projekt „Profound Mysteries“, albumski triptih koji je sukcesivnim objavljivanjem zaključen s petkom 18. studenog.
Nakon osam godina šutnje, Röyksopp su tako samo u jednoj godini objavili tri albuma od kojih je svaki od ukupno 30 glazbenih brojeva i vizualno osmišljen od strane vizalnih dizajnera i umjetnika. Dakle, cijela „Profound Mysteries“ priča funkcionira i u vizualnom segmentu, ali je itekako od njega odjeljiva kao samostalni i zasebni glazbeni svijet. Na sva tri dijela gostovali su Alison Goldfrapp, Beki Mari, Maurissa Rose, Astrid S, Jamie Irrepressible, Pixx i Susanne Sundfør, no svaki dio donio je drugačiji pristup.
„Profound Mysteries I“
Otvara ga klavirski nokturno (Nothing But) Ashes…“ prepuštajući odmah potom prostor uhu ugodnom i pomalo nostalgičnom synth retro futurizmu „The Ladder“, da bi tvrdi synth-loop u kombinaciji s vokalom Alison Goldfrapp u „Impossible“ jasno ukazao kako Röyksopp i dalje ima odličan osjećaj za plesne podije.
No i to dolazi samo kao ugrijavanje za „This Time, This Place…“ skoro 8-minutni tour the force u kojem glavnu vokalnu ulogu preuzima kontrastno sjetna Beki Mari. “How the Flowers Grow“ ukazuje na to koliko su Svein Berge i Torbjørn Brundtland vični u kolažiranju zvuka s elementima koji podsjećaju na ambijent Duffer Brothersa iz špice TV serije „Stranger Things“, ali u tom pogledu nastavljaju i dalje na „Profound Mysteries I“ zadirući dublje u spoj psihodelije i elektronike, kao da odaju počast narativu koji je proslavio Vangelis. No i tu znaju za mjeru i prvom dijelu trilogije ne dozvoljavaju da nekontrolirano ‘otpluta u svemir’, već ga kite sjevernjačkim osjećajem za pop pjesmu.
Tu najvažniju ulogu ima Susanne Sundfør koja je prisutna u dvije pjesme; „If You Want Me“ i „The Mourning Sun“. Njen čist i visok vokal kao da dolazi iz Valhale, tj. mjesta gdje se na nebu talasa polarna svjetlost. „Profound Mysteries I“ donio je tako mističnu, ali i plesnu uzvišenost pomalo naslonjenu na potpis nekadašnjih majstora sinastičnog elektro-futurističkog zvuka. No to nije nimalo ukazivalo na to što donosi središnji dio trilogije.
„Profound Mysteries II“
„Denimclad Baboons“ ulazi ‘odmah u glavu’ s jasno definiranim ritmom koji kao da gađa komercijalniju sferu plesnog ozračja iz vremena prije ubrzanja ritma u devedesetima, kao što i „Let’s Get It Right“, „Unitiy“ i „Oh, Lover“ nastavljaju u tom chill ozračju koje podsjeća na zlatno doba popa osamdesetih prošlog stoljeća. Dok „Let’s Get It Right“ podsjeća na britanski zvuk, iz „Unity“ pršti američki R&B ritam, da bi „Oh, Lover“ (i opet izvrsna Susanne Sundfør) mogli pripisati laidback funku jednih Roxette, s tim da se pjesmi „Oh, Lover“ može dodati i atribut instant pop hita.
Balada „Sorry“ s Jamiem McDermottom (aka Jamie Irrepressible) odlično meanderira balans u središnjem dijelu nakon čega kreće nova doza odličnog ‘pogleda u retrovizor’, ovog puta u acid house, jer „Control“ po ritmu neodoljivo podsjeća na Adamskog i njegov hit „Killer“ kojim je na scenu na samom kraju osamdesetih izbacio Seala.
Za razliku od „Profound Mysteries I“, ni drugi dio Profound Mysteries II“ ne tendira ubrzanju, dapače ambijentalno baladno ozračje uzima prevagu kroz „It Was A God Thing“ (feat. Pixx), „Remembering the Departed“ i „Tell Him“ (feat. Susanne Sundfør), sve do samog kraja i „Some Resolve“ koja iako je sporog ritma donosi snažne psihodelične premaze, čak i završni solo na basu, čime kao da se otvara prostor za nova iznenađenja u završnom dijelu trilogije.
„Profound Mysteries III“
Bas koji je zatvorio drugo poglavlje preuzima otvaranje trećeg dijela trilogije u „So Ambiguous“ (feat. Jamie Irrepressible) i na njegov tempo se oslanja himnično Jammievo pjevanje kao i cijela prateća orkestracija. No „Me&Youphoria“ i „Stay Awhile“ cijelu stvar potom preusmjeravaju na plesne podije, ali na način kao da Röyksopp sami sebe testiraju koliko potenicijalnih pop hitova mogu nanizati, posebno (i opet) sa Susanne Sundfør zbog koje će vam se „Stay Awhile“ urezati u memoriju.
Finalni dio trilogije kako se nadovezuje na prijašnje poglavlje, baca i poveznice s prvim, pa tako „The Night“ s Alison Goldfrapp u svojih 7:41 minuta zahuktava dancefloor ozračje. Balada „Lights Out“ (feat. Pixx) podsjeća na sličan potez s „Profound Mysteries II“, ali potom skoro deset minuta duga „Speed King“ donosi možda najbolji drive koji su Röyksopp napravili u karijeri, općenito gledano. Pred kraj sličan efekt postižu s „Feel It“ (feat. Maurissa Rose) ali u disco ritmu.
Između ta dva duga plesna bloka balans je pronađen s „The Next Day“ i „Just Wanted to Know“ koje donose sporiji tempo, dok trilogiju zatvara „”Like an Old Dog“ u kojoj orkestracija postepeno nadjačava plesni beat čime se koncepcijski dobro zatvara „Profound Mysteries III“ ali i cijela trilogija.
„Profound Mysteries“ se nakon učestalog preslušavanja sve jače i jače nameće kao trosatno pop putovanje bez premca u ovoj godini. Jednostavno kazano, predivan spoj svježeg nadahnuća i povijesti plesne glazbe – izuzetan novi život Sveina Bergea i Torbjørna Brundtlanda nakon neizbježnog kraja. Gdje god bila Valhala dobrog zvuka, čini se da nije daleko od norveškog grada Tromsa.
Ocjena trilogije: 10/10
(Dog Triumph 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
