Snažan domaći double bill s lakoćom je rasprodao Tvrđavu.
Koncertna suša koja je nastupila u glavnom gradu početkom mjeseca označila je da je pravo vrijeme za odlazak na obalu, a desetodnevna apstinencija od glazbe uživo natjerala nas je da se kao i (barem jednom) svakog ljeta zaletimo do šibenske Tvrđave sv. Mihovila kojoj se s punim pravom tepa kao “najljepšoj ljetnoj pozornici na Jadranu i šire”.
Tradicije se moraju poštovati, pa tako i obvezatno piće zagrijavanja u Azimutu kojemu se isto tako s punim pravom tepa kao najboljem klubu na jadranu i šire, a zatim i stubu po stubu na vrh brda već dobro poznatim putem. Povod za uspon dao nam je slasni zagrebački double bill koji su činili Darko Rundek i njegova Ekipa, te Pips, Chips & Videoclips u prvoj večeri LAA-ovog domaćeg takeovera koji će se večeras nastaviti nastupom Josipe Lisac, a sutra će ga završiti Goran Bare & Majke.
Prvo što smo zamijetili već na samom početku koncerta bilo je to da drastično poboljšanje u zvuku na koncertima nije specifičan samo za zagrebačke pozornice, već isto vrijedi i za Mihovil gdje su oba benda zvučala onako moćno kao što i zaslužuju. Drugi dojam bio je potvrda one tvrdnje koju smo iznijeli nakon dva Rundekova koncertaa u zagebačkom Kinu SC, a to je da je Ekipa zaživjela kao prava pravcata moćna organizacija koja materijal iz Rundekove solo karijere, kao i iz Haustora, može izvoditi kao dosljedan nasljednik nekadašnjeg Cargo Orkestra.
Upravo su me na taj biši Rundekov sastav podsjetili izvodeći “Uspomenu” s albuma “U širokom svijetu”, da bi zatim na “Sadimo lan” zvučali kao sasvim drugačiji etno sastav s nadahnučem s crnog kontinenta. Setlista je u odnosu na spomenute zagrebačke maratone bila skraćena barem upola budući da je trebalo ostaviti mjesta i za nastup drugog benda u istoj večeri, ali na njoj se našlo mjesta za sve bitne točke kao što su Haustorove “Bi mogo da mogu” i “TV Man” (posvećen Sandi, da me opet ne bi špotali) i aktivističke “Revolucija počinje na tanjuru” te “Ay Carmela” koju je izrazito bitno izvoditi danas kad je duh “legionara i fašista” pušten iz boce te mu je presudno poslati poruku da mu se normalan svijet još uvijek protivi.
Ako treba izdvojiti samo jedan razlog zašto se isplatilo popesti svim onim stubama na brdo, naći ćemo ga u uvrštavanju izvedbe legendarne “Ula ulala” u koncertni program jer čovjek mora posegnuti duboko i daleko u riznice sjećanja da bi došao do zadnje prigode kad smo uživo mogli čuti uvodnu pjesmu s “Tajnog grada”. Izgleda da ju je Rundek počeo ubacivati na nastupe svoga kvarteta, a u izvedbi cijele Ekipe ovaj Haustorov hit lako uzima titulu najboljeg trenutka cijele večeri.
No naravno da ni finale koje sad već tradicionalno čine “Šejn” i “Šal od svile” nije omanulo. -U svojim reportima s koncerata Ekkipe već sam toliko hvalio puhački tandem Igora Pavlice i Ane Kovačić, ali doista mi se čini da svaki put, kako to kažu ameri, “ukradu show”, Najgori sa svojim nenadmašnim osjećajem istreniranim u bezbroj impro nastupa u karijeri koji dosita svaku izvedbu čini jedinstvenom, a Ana snagom koja njezin saksofon čini jednako bitnim u Ekipi kao što je onaj Clarencea Clemonsa bio u E Street Bandu.
Čini se da je potpunom inkorporacijom Haustorovog kataloga u svoje koncerte (možda zato što su ovih godina svi njihovi albumi reaktualizirani vinilnim izdanjima) nakon što ga je dugi niz izbjegavao i držao na minimumu, Rundek napokon spreman zaokružiti svoju karijeru i sad je nemoguće poreći i da svima mora biti jasno kako gledamo koncerte čovjeka koji se istaknuo kao jedan od valjda trojice najvećih kantautora koje je ova zemlja ikad iznjedrila.
Moram priznati da sam propustio zadnja ukazanja Pipsa u Zagrebu, ona na rezidenciji u Boogaloou, a zatim i na open airu na domaćem terenu, u Zapruđu u sklopu Zagrebačkih kvartova kulture, pa mi je tako zadnja referenca na njihove koncerte ono kad su gotovo tjedan dana prašili u Saxu promovirajući netom objavljen album “Vesna”. Nova ploča u to mi vrijeme još nije u potpunosti sjela (što se u međuremenu promijenilo), pa sam nekako morao pretrpjeti prvi dio seta prije nego što je niz hitova otpjevan uz glasno sudjelovanje cijele publike u mojim očima i ušima tu večer pretvorio u gotovo jednako ekstatično iskustvo kao što je bio i njihov trijumfalni koncert na Šalati koji još uvijek ostaje kao onaj neki “high watermark” što će ga trebati nadmašiti.
Kao i Rundek, i Dudo je trebao rezati setlistu na neke osnovne sastojke, pa je ovaj put uglavnom izostao novi materijal, premda je koncert otvoren singlom “Većinom” koji se dosad već prilično dobro ulovio u publici. Nažalost propuštena je gotovo jedinstvena prilika da mu se Darko pridruži pri izvedbi zajednićkog hita “Plači”, a nismo čuli ni “Neobičan dan” koji je također mogao biti poprište za takvo što. Umjesto toga koncert se pretvorio u obiteljsku aferu kad je “Ljubav” odrepala Lucija, kći Rippera i Yaye (koja je također imala ukazanje na “Narko”). Uz Luciju je strofu dobio i klavijaturist Zdeslav Klarić koji nastavlja s ulogom “zamjenskog frontmena” nakon što mu je ranije ukazivana čast da pjeva “Nogomet”.
Kao i obično, intenzitet koncerta rastao je sve većim zgušnjavanjem hitova stvorenih za grupno pjevanje kako se nastup bližio klimaksu koji se dogodio tamo negdje uz “Malenu”, “Poštar lakog sna”, a zatim i “Na putu prema dole” koja je zaokružila priču. Netko se u šali pitao hoće li se naći mjestai za “Dinamo ja volim” s obzirom na određenu dozu simpatije s kojom je zagrebački klub prihvaćen u Šibeniku, ali za razliku od sporta, glazba ljude ne dijeli već ih spaja, pa je takav dojam ostao i nakon sinoćnjeg druženja.
Isto tako, može se reći da je glazba sinoć spojila i različite generacije ljudi, budući da je publika doista bila ono što se kaže od 7 do 77, a posebnu nadu u to da budućnost nije u potpunosti izgubljena dobili smo vidjevši pripadnice iz generacije Z koje su uglas pjevale sve stihove Haustorovih pjesama. Stoga roditelji, slušajte glazbu pred djecom, nikad ne znate za što će se uloviti. Onda možda jednog dana budete i ponosni kad zajedno zapjevate uz Rundeka ili Pipse.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
