Ryan Adams ‘1989’ – ‘uljez’ u ormaru Taylor Swift

Iliti; između rokerske travestije i pažljivo osmišljenog hommagea.

Ryan Adams '1989'
Ryan Adams ‘1989’

Natalie Merchant i Ryan Adams otvorili su novo poglavlje glazbene reciklaže, a to je reinterpretacija cjelokupnih albuma. Jest da su prije njih to uspješno radili Easy Star All-Star stvarajući kompletne dub reggae makeovere slavnih albuma poput „Dark Side Of The Moon“ Pink Floyda, „OK Computer“ Radioheada i „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ Beatlesa, ali Easy Star All-Star su već po osnutku sebi zacrtali taj put, dok se već etablirana imena nisu bavila takvim pristupom. Sve do nedavno.

Natalie Merchant ponovno je snimila svoje debitantsko ostvarenje „Tigerlily“ iz 1995. kojim je prije dvadeset godina započela solo karijeru po odlasku iz grupe 10.000 Manics, dok je radišni Ryan Adams, roker mlađe generacije u potpunosti od prve do zadnje pjesme reinterpretirao hit album „1989“ američke pop pjevačice Taylor Swift objavljen svega godinu dana ranije tj. 2014. godine.

Naravno, početne točke Merchant i Adamsa su potpuno drugačije, jer dok je Merchant željela testirati svoje iskustvo i interpretaciju s dvadesetogodišnjim odmakom, Adams je utjehu u albumu Taylor Swift pronašao u trenutku kad mu se urušavao brak s Mandy Moore. Kako sam priznaje, tad je slušao The Smiths i „1989“ i kad mu je na pamet pala ova pomalo bizarna ideja odlučio je tu još očešati se o zvuk i utjecaj Springsteenovog „Darkness On The Edge Of The Town“ (1978.) te se upustio u kreiranje svoje frankensteinove bebe.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=JSyus3HlQPI[/youtube]

Dakle, kad se u tu formulu uvrste pjesme sveameričke pop ljubimice novog doba koja je nama Europljanima prilično prozračno-neinteresantna, te se aranžmanski preodjenu malo manje u Smithse, jer Amerikanac Ryan teže pliva u noiru Manchestera, i debelo u Springsteena, jer Amerikanac Ryan u tom zvuku pliva od rođenja, onda smo po prvi put došli do rezultata u kojem Ryanovom imenu možemo pridružiti slovo „B“ i doći do rezultata: Ryan Adams = Bryan Adams.

S takvim ishodištem nepoznanica ostaje sljedeće: hoće li Bryanova publika Ryanu, ili Ryanova publika Bryanu, ili će Ryan dobrano zahvatiti bogato i zahvalno vrelo one publike koja je bila u pelenama kad je palila i žarila Kylie Minogue i prepristojna za neke pop buntovnice svoje generacije poput Rihanne i Lady Gage zbog čega je Swift i postala svojevrsni američki fenomen? Ili je kao krajnja konzekvenca da je Ryan samo (ne)vješt provokator? Sigurno je jedino da će puritanci sa svih strana imati ozbiljan problem s Ryanom Adamsom nakon ovog albuma.

No ako „1989“ poslušate na način kao da nemate gorespomenuta saznanja, već, što bi se reklo, čista srca, može se otkriti sljedeće: 13 pjesama Taylor Swift svakako su dobar temeljac od kojih je Ryanu s nekima poput „Welcome To New York“ i „Style“ pošlo za rukom složiti prava mala vintage pop rock remek-djelca koja više evociraju na kraj 1970-ih, nego 1980-ih, zatim puno je vještije iskoristio Springsteenovo ruho nego što to u posljednje vrijeme radi njegov kolega Brian Fallon iz The Gaslight Anthem, može se reći da je slučajno utkao i zvuk Elvisa Costella kakav je dotični imao (također krajem 1970-ih) na albumu „Armed Forces“, kao što je i učtivi rebelijanski duh svog prezimenjaka Bryana začahurio tamo negdje do „Summer of ’69“, a nipošto u onome što je uslijedilo s „(Everything I Do) I Do It For You“.

Ryan Adams kao glazbenik koji u nogama ima previše utakmica i koji nas je 2005. oduševljavao objavom albumske trilogije („Cold Roses“, „Jacksonville City Nights“ i „29“) unutar svega godinu dana, stoga je ispao dovoljno zreo za jedan ovakav luckasti eksperiment. Obzirom da je forma pop albuma bila zadana i da se od nje nije moglo previše odstupati, „1989“ ujedno je i najpitkiji Adamsov album u njegovoj karijeri. I naravno otkrili smo da je Taylor Swift bila ta karika koja je nedostajala u zvučnom zbližavanju Ryana i Bryana Adamsa. I posljednje, ali ne i zadnje jest to što Ryan i dalje dokazuje da je spreman na iznenađenja bez obzira na njihov ishod.

Ocjena: 7/10

(Sony / Menart, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X