S.A.R.S. – Bijelo dugme Nutella generacije

Bit će veliki, možda i najveći bend na ex-Yu prostoru. Koncert u Boogaloou zorno je slao te signale. ‘Buđav lebac’ hit je nove generacije – ona koja ga kuša od svog rođenja na ovim prostorima posvađanih plemena.

Žarko Kovačević – frontman S.A.R.S.-a (Foto: Tomislav Sporiš)

S.A.R.S. će sudeći po tome u kakvom je raspoloženju protekao koncert u Boogaloou u petak navečer, iduće godine u isto vrijeme bez problema napuniti dvoranu kapaciteta Doma sportova i time se prometnuti u vodeći bend ovih prostora bez obzira gdje god nastupali – od Vardara pa do Triglava. Je li ova tvrdnja napuhana? Nije iz više razloga. Za početak koncert beogradskog sastava nije reklamiran na sva zvona, a Boogaloo je bio krcat i to najšarolikijom ekipom koja se može vidjeti na nekom koncertu. Pankeri s irokezama, metalci, stari roker, grupice studentarije kakve se obično ne viđaju često na koncertima, kao i raspjevana „djevojačka društva“ u raspoloženju i outfitu kakav priliči nekoj od mnogobrojnih zagrebačkih folkoteka.

S.A.R.S. ih je zarazio sve, po sličnom sistemu opake bolesti koja ne bira svoje žrtve po socio-društvenoj gradaciji. A atmosfera? Kao da je Bijelo dugme upravo zasjelo na top ljestvice s „Bosancem“, Riblja čorba odlučila zborno pjevanje publike pretočiti u „U ime naroda“ i Plavi orkestar upravo prodao prvu platinastu tiražu „Soldatskog bala“. Pjevalo se i skakalo bez prestanka. Publika u deliriju je znala svaki stih. Raspoloženje među samim ljudima je bilo kao da ste banuli na acid tulum Jefferson Airplanea u San Franciscu sredinom 60ih godina prošlog stoljeća – tulum na kojem od ruke do ruke samo kruže određene „stvari“.

Frontmen S.A.R.S.-a Žarko Kovačević koji prije podsjeća na matematičkog geeka na pozornici je balkansko utjelovljenje Manu Chaoa s jednakim karizmatičnim utjecajem na publiku, dok tekstovi pjesama posjeduju univerzalnu notu koja ne ide u detalje problema lokalnih sredina i time se ograničava na razumijevanje u širem kontekstu kao što je to često slučaj s ovdašnjim grupama sličnog angažiranog karaktera, već sve posjeduju ujedinjavajuću crtu u smislu: „mi mladi želimo živjeti, a kakav svijet nam ostavljate vi stariji“.

Pored toga nezahvalno je definirati S.A.R.S. stilski, jer je i dalje teško razlučiti je li to svojevrsni intelektualni narodnjak koji folkerima vješto podmeće dub, funk i ska ili je to prvo „dozvoljeno“ narodnjačko utočište onima koji se furaju na urbani zvuk. Jer na koncertu je bilo i jednih i drugih i svi su bili kao jedno u zajedničkoj euforiji. Ali nepobitno je da je riječ o mladom bendu iznimnog potencijala koji je srušio puno ustaljenih barijera na putu da postane Bijelo dugme Nutella generacije (jedinog im slatkiša buđave im tranzicijske mladosti) i to na cijelom prostoru Jugosfere.

Nije se osjećalo da Žarko Kovačević ima potrebu podilaženja prisutnima kad je kazao kako po reakciji zagrebačkoj publici jedino ozbiljno konkurira skopska. Bila je to samo „obična“ konstatacija.

S.A.R.S. je neviđenom lakoćom „vozio“ publiku od sevdaha do funka, gitarska sola su se miješala s harmonikom, a harmonika je kulminirala u heavy metal katarzama. Ispada da je S.A.R.S. prvi bend koji je utkao put novom internacionalnom stilu na ovim prostorima. Vjerojatno nisu imali ni u primislima tu namjeru, ali eto postali su prvi poslijeratni moderni YU rock bend koji u euforiju baca sadašnju mladu generaciju na jednak način kako je na vrhuncu svoje slave prije više od 20 godina to radilo mainstream društvo Bajaga, Čorba, Dugme, Jabuka pa i Valjak, ako hoćete, koje pak danas još uvijek drlja po to toj istoj mentalno neevoluiranoj špranci koja je odavno izgubljena u vremenu i prostoru.

No eto došlo je vrijeme za nove klince, one koji su u duhu i ozračju ovog vremena jednako istraživali svijet koji ih okružuje i špartali i po rock koncertima i po u narodnjačkim klubovima. I onda im je u vidokrug ušao S.A.R.S. koji sve to pomiruje i što je najvažnije pruža ekstatičnu zabavu i odašilje dovoljnu dozu angažiranih poruka s kojima se lako poistovjetiti. „Zemlja nije ničija“, „Ratujemo ti i ja“, „Može i drugačije“, „Budim se“, „To rade“ samo su neke od niza pjesma koje su raspoloženje dizale u nebesa kao i naravno neprikosnoveni hit „Buđav lebac“ koji je dva puta izveden na kraju. Prvi put službenom, a potom i na drugom bisu. Naravno obadva puta ju je otpjevala publika jednako glasno i zdušno. Valjda se ni na koncertima Lepe Brene više ne pada u tu vrstu delirija.

Pred zagrebačkom publikom je premijerno na prvom bisu izvedena balada „Mala lutka“ koja sa svojim a la „Careless Whisper“ saksofonskim uvodom predstavlja još jednu buduću ubojitu koncertnu bombu (samo da procuri na Youtubeu), a to je ujedno bio i jedini dio koncerta na kojem atmosfera nije bila „odvrnuta do kraja“, a što je najzanimljivije S.A.R.S. je jedini bend na kojem se tijekom balada pale upaljači (da dobro ste pročitali, ne mobiteli, već upaljači). Pa sad je li u pitanju ultimativni jugonostalgičarski đir ili „nova muzika za nova pokolenja“ saznat će se uskoro, kad ovu vrstu „masovnog ludila“ primijete i komercijalne televizije. A nećemo dugo čekati i na mlade S.A.R.S. klonove, jer da sam ja sad nabrijani dvadesetogodišnjak s gitarom u ruci i imam bend vjerojatno mi ne bi trebalo previše za zbrojiti dva i dva i vidjeti na čijem koncertu i uz kakvu glazbu curice padaju u trans.

Saznajte više: Fenomenalan nastup S.A.R.S.-a na ‘malom Terraneu’

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh