Otišli smo s najperspektivnijim šibenskim rock bendom na avanturu zvanu – festival u Drvaru.
Jutro poslije. Sedam ujutro. Komešanje u vreći za spavanje. Snažna ruka poseže za rubom kamina, traži oslonac za ustajanje. Daska na rubu kamina se ruši, pivo eksplodira i polijeva uspavane ljepotane po podu i krevetima. Ukratko, Roga se probudio. Od Aleksandra Rogulića, čuvenog poznatavelja hrpetine apsolutno nebitnih povijesnih fakata, dežurnog interpretatora živopisnih dijaloga iz videoigrica i basiste L’koka, ništa manje spektakularno buđenje nije se ni očekivalo. Bio je to sasvim logičan nastavak turbulentnog odlaska na spavanje kada je nogom o pod (demonstrirajući kako je Kurt Cobain pritiskao efekt za gitaru), probudio gazdaricu apartmana i primorao je da nam laku noć zaželi riječima: ‘Ne želim više čuti niti riječ!!!’
Desant. Festival podno Titove pećine, nazvan ‘Desant na Drvar’, održao se sedmu godinu za redom, a smješten je na primamljivoj lokaciji između šume i rijeke Unac. Idilično, dobro za pluća i prohladno – tako da je gotovo nevjerojatno da je druge večeri festivala došlo samo tisuću glazbenih sladokusaca. Ulaz je besplatan, a doživljaj vrhunski. No, ako hrvatskim promotorima publiku redovito kradu Rozge, Samardžići i Aleksićke, možemo tek zamisliti koliko muke trebaju proći organizatori malog rock festivala iza Dinare da bi uvjerili ljude da je baš Desant na Drvar idealno mjesto za vikend-izlazak. ‘Dobro je’, reći će Roko, ‘lani je bila kiša i nije došlo niti upola ovoliko ljudi.’ Roko Frleta, vlasnik najoriginalnije frizure u bendu i najvećeg broja tetovaža i piercinga, kojega neuspjeh na igrici na mobitelu iznervira do granice ludila, osebujan je pjevač L’koka, koji je u grupu ušao slučajno se pojavivši na njihovu koncertu u šibenskom Kazalištu prije koju godinu.
Polazak. Vrata suvozača ne mogu se, ako nemate iskustva, otvoriti iznutra. Isti problem imat ćete i ako probate izaći i sa stražnjih sjedala. Vrata su jednostavno bolna točka kombija na kojemu ponosno stoji logo ‘L’kok’ i kojim je ovaj bend, pogotovu nakon objave albume ‘Misli protiv riječi’, obišao dobar komad države, ove i nekoliko susjednih. U nekoliko sati putovanja s L’kokom saznate sljedeće: koja je točno definicija visoravni, zašto je John Ford odbio zaposliti inženjera koji je posolio juhu, kakve je sve Nikola Tesla imao kompulzivno-opsesivne poremećaje, kako je Džingis Kan osvojio Šangaj, kako ATA karnetom ubiti čovjeka i slične tipične glazbene priče. A kako bi roditelji ovih rokera bili ponosni na svoju djecu, naglasit ćemo da je bijelo vino u prijenosnom frižideru ostalo gotovo netaknuto. Stražnji dio kombija teritorij je Viktora Grgasa Granda, ugostitelja i bubnjara, koji se od Roginih povijesnih elaborata i zujanja vjetra (koji u suradnji s kombijem stvara na trenutke jedva podnošljiv i misteriozan zvuk) brani slušalicama u ušima. Viktor je bio isključivi krivac što ovaj novinar nije iz glave do kraja puta mogao izbaciti Abbinu ‘Take Chance On Me’. Za volanom je Ante Prgin, glas razuma u L’koku, šef, gitarist i većinski skladatelj.
Dolazak. Drvar, s visine gledano, teško možete razlikovati od Drniša. U udolini, okružen planinama (ona preko koje je Tito bježao zove s Klekovača, bez obzira na to što je Roga inzistirao da joj naziv počinje sa ‘o’), presječen rijekom i s blagotvornim zrakom – liječi dušu i otvara apetit. Nakon rasprave jedemo li čobanac ili čorbanac, pojeli smo atomsku čorbu, ispraznili platu s miješanim mesom i požurili na festival, jer tamo je piće besplatno, a grla žare. Na tonskoj probi dočekao nas je ton-majstor Tiki. ‘Genijalac’, bio je Antin zaključak. ‘Ja pogledam prema pojačalu, a Tiki već zna što želim. Nevjerojatan tip’, podvući će Roga. Što jest jest, L’kok je nešto kasnije imao iznimno posložen zvuk, vjerojatno najbolji od kad ih ovaj novinar prati. Osim što je iznenadio vrhunskim toncem, Drvar je šokirao i cijenama. Magnet za frižider s Titovom slikom i koka-kola – 8 kuna, pet sendviča i četiri picete – 48 kuna… ukratko, sa sto kuna u džepu (koliko je otprilike imao svatko od nas) tamo ste gazda. Drvar je zlatne dane ‘revolucionarnog’ turizma odavno prošao. Danas u Titovu špilju možete ući besplatno (savjet: nikako se ne penjite u japankama!), isto kao i u pripadajući muzej. Sve uglavnom zjapi prazno, mada me kustos muzeja uvjeravao da godišnje dođe oko 30 tisuća nostalgičnih Slovenaca.
Koncert. Drugi dan festivala, jedini na kojemu smo bili, otvorili su Ti ritu piri pip, još jedne perspektivne šibenske snage, o kojima je već bilo riječi na ovom portalu. Tiki je njihov funk-rock također savršeno posložio; TRPP je po svom dobrom običaju rasplesao publiku (pjevač Špula je dobio aplauz kada je pozdravio Daruvarce, umjesto Drvarčane), izazvao ovacije i mjesto prepustio upornoj sarajevskoj grupi Emir & Frozen Camels. ‘Tjeraju publiku, ljudi moramo spasiti stvar!’, upoznavao nas je Roko sa situacijom pred pozornicom na kojoj su svirale Sarajlije, dok smo pokušavali spavati u kombiju, tik iza Emirovog bubnjara. Spašavali festival ili ne, L’kok su svojom programiranom bukom, raspoloženim Rokom pred mikrofonom i uz podršku zagriženih fanova ispred stagea, bili istinski headlineri Desanta na Drvar. Od ‘Unjula’, preko ‘Straha’, ‘Domine’, pa sve do nove pjesme na kraju (Roko nije bio siguran zove li se ‘Zovi me’ ili ‘Ne zovi me’), L’kokovci su u sat vremena potvrdili da organizatori nisu pogriješili kada su ih pozvali i ove godine. U Drvaru su, definitivno, ostavili traga.
Povratak. ‘Roko je posložio odličan repertoar. Nitko iz publike nije imao priliku otići po pivu ili pišat’, bio je zadovoljan šef Ante, kada se kombi polako penjao uz Dinaru. Nakon kave, doručka, provjeravanja ima li u kombiju dovoljno čačkalica (iz nekog razloga Roga bez čačkalica ne kreće na put), neispavani L’kok se pozdravio s Drvarom. Organizacijom su zadovoljni, ipak, nakon buđenja u skučenoj sobi, nisu mogli ne prisjetiti se nedavnog nastupa u Sloveniji, gdje su na raspolaganju imali hotel. Bila je to iznimka, no može se namirisati da se fine hotelske sobe L’koku smiješe i u budućnosti. Ne vjerujete, skeptični ste? Možete ih u petak, 10. kolovoza, provjeriti na Terraneu, pa procijenite sami…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
