Dan nakon što je nizozemski trio My Baby oduševio publiku na Zagreb Beer Festu i to, slobodno mogu reći, po tko zna koji put, sjeo sam na kavu s Cato van Dyck njenim bratom Joostom i Danielom ‘Dafreez’ Johnstonom.

Shvatili smo da nam je ovo jubilarni susret. Prvi put smo se upoznali 2015. godine kad su po prvi put došli u Zagreb i nastupili u tadašnjem Malom pogonu Tvornice kulture. Tad su me osvojili svojom energijom, a nakon toga su ubrzo osvojili i Zagreb nakon dvostrukog nastupa na INmusicu, a potom i ostatak Hrvatske gdje god su nastupili. Ta ljubav između njih i publike nikad nije splasnula iz razloga što My Baby nikad nisu odsvirali loš koncert. U petak, drugi u karijeri nastup na Zagreb Beer Festu bio je samo još jedna potvrda u nizu o tome koliko su prijemčivi i za ples zarazni za svakog tko plesati može.
Također su jedan od rijetkih bendova s čvrstom unutrašnjom kemijom između nepromijenjenog personela otkad su se osnovali, a i ono što posebno cijenim je da kad god smo u prigodi za intervju, uvijek se okupe svi troje. Dakle, Cato van Dyck, Joost van Dyck i Daniel ‘Dafreez’ Johnston, što je, mora se priznati, rijetkost jer život na turnejama ima tu intenciju da rasklima ljudske odnose, time i zajedničku želju za razgovor s novinarima. No kod My Baby sve to očigledno jača njihov međusobni odnos. Nakon Beer Festa, 21. lipnja ih čeka nastup na Galoop festivalu u Đakovu, 19. srpnja putuju na OK festival na Tjentište u susjednu Bosnu i Hercegovinu, a 21. srpnja su na Subart Open airu u Kranju u Sloveniji, pa se može reći da je promotivna turneja za novi, šesti po redu, studijski album “Echo” u punom jeku.
Počnimo s novim singlom “Smiley Virus“ kojim najavljujte skorašnji izlazak novog šestog albuma “Echo“. Što bi trebalo biti značenje?
Cato van Dyck: Zamišljena je kao pjesma koja popravlja raspoloženje.
Joost van Dyck: U biti je to protestna pjesma koja ima sasvim drukčiji način obraćanja za razliku od mnogih protestnih pjesama. Protestna pjesma izrečena na veseli način.
Cato: Ponekad kad se čovjek uhvati u razmišljanju, a sve što se danas događa u svijetu tjera na razmišljanje, s tim dođe i zabrinutost. Joost je smislio taj naziv „Smiley Virus“ i Danielu i meni se učinio zanimljiv. Baš kao nešto što tjera nelagodu.
Joost: Bilo je to još za vrijeme covida. Virus je uvijek nešto što izaziva strah. Uz to svi su nosili maske, ali se i pored toga točno mogla vidjeti bezizražajnost ljudskih lica. Osjećaj potištenosti. Pa mi je palo na pamet da bi bilo dobro da postoji neki virus koji izaziva dobro raspoloženje.
Cato: Bili smo svi okruženi velikom negativom u tom periodu. Mislim da sam tu poentirala taj osjećaj kroz stihove pjesme kad pjevam o silama koje te pokušavaju rastrgnuti. Mislim da je divna ideja širiti ljubav i pozitivne osjećaje.

Daniel ‘Dafreez’ Johnston: To nekako i jest agenda grupe My Baby, a to je širiti pozitivu u ovom i ovakvom svijetu. Tako smo i tu pjesmu radili da ima osvježavajući ritam koji gura prema naprijed i zarazni funk.
Cato: Da, taj funk nam valjda dolazi jer i dalje puno slušamo Sly And The Family Stone. Pjesma diže, ali je i višeslojna, jer ima protestnu notu u kojoj nismo jedini koji bi htjeli živjeti u boljem svijetu.
Vidim da ne zaboravljate vašu poveznicu sa Sly And The Family Stone, obzirom da vas je na samom početku karijere upravo otkrio menadžer basista Larryja Grahama.
Cato: O da, nekog tko ti je promijenio život nikad ne zaboravljaš. Uz to smo stvarno veliki fanovi grupe Sly And Family Stone jer čak i kad su pisali o najjednostavnijim temama one su uvijek u sebi imale neku potku koja vas je tjera da stvari sagledate na drugačiji način, uz to iako su te pjesme napisane u sedamdesetima, dakle prije pedeset i više godina, one su i dalje aktualne i može ih se primijeniti i na današnji svijet. Njihova konekcija je bezvremenska.
Album “Echo” izlazi vam 14. srpnja, dakle za nešto manje od mjesec dana i za njega kažete da je inspiriran drevnim mitovima, ali gledanima iz ženske perspektive.
Cato: Da, ovog puta smo inspiraciju pronašli u starogrčkim mitovima i za to je kriv jedan naš zajednički prijatelj koji zna puno o njima i još više o njima priča, o povezanosti sudbina i dakako pričama o likovima koji su u tragičnom spletu okolnosti.

Joost: Da, on je slušao pjesme u ranijoj demo fazi i rekao: “O pa vi ovdje progovarate o mitologiji, to je jako zanimljivo.“ I tako je počelo s inspiracijom i izuzetno nam je pomoglo u procesu pisanja pjesama u tom trenutku jer ti mitovi posjeduju jasnu strukturu priče.
Daniel: Naravno nije nam bilo prvi put. Na četvrtom albumu smo na sličan način bili inspirirani monomitom „Put junaka“ (“Hero’s Journey”), a to je ništa drugo već proces, tj. matrica na koji način su se osmišljavali i zapisivali mitovi u davna vremena. Tako da smo ovog puta imali konkretnu situaciju i konkretne mitove kroz čije narative smo davali glas ženskom liku. Naravno, My Baby je bend koji vodi ženski glas, a i inače kad pišemo pjesme, pišemo ih zajedno, jer iako Joost i ja imamo neke ideje, Kato je taj najvažniji filter. Ona nas usmjerava kako bi crte ženskog karaktera uistinu i pripadale njoj koja te pjesme pjeva i koja ih mora osjetiti kao svoje kako bi došla do pune ekspresije. “Echo“ nam je stoga otvorio put da nešto istražimo. Također, prisutna je i simbolika koje nikad ne manjka u starogrčkim mitovima i koja se također lako transcendentira na današnji svijet.
Joost: Glazbeno smo u i dalje u bluesu, soulu, funku, folku, kao što imamo uplive u alter-dance utjecaje i produkciju. I naravno, sve to se mora složiti jer smo trio na pozornici koji to sve organski treba i izvesti.
Cato: Da i ja obično mislim o tome kako će to sve zvučati kad izvodimo pred publikom.
Joost: Mene obično samo zanima kako će to zvučati samo nama (smijeh).
Cato: I meni se čini da smo se opet više primaknuli bluesu, možda i rocku, uvjetno kazano. Vjerujem da ne sempliramo sami sebe previše (smijeh).

Daniel: Mi uvijek dosta eksperimentiramo u studiju, nekad potpuno sve izmijenimo u odnosu na ideju od koje smo krenuli, a nekad se čini da se ne maknemo od demo verzije jer ona nekako najbolje dočarava taj prvi impuls.
Dosta glazbenika s kojima sam pričao također se bore s tim kreativnim problemom. U smislu da je nekad ta prva ideja, prvi riff ili nešto drugo u pjesmi ona srž koja se pretjeranim uljepšavanjem pogubi po putu.
Joost: Da i nama je tako. Nekad s previše lickanja upropastiš stvar, ali nekad je nužno to brušenje. Nema pravila, oslanjamo se na instinkt i uho, ako nam nešto svima zvuči dobro, onda je vjerojatno dobro.
Imate li možda gostujuće glazbenike na albumu?
Cato: Nemamo! (smijeh) Ne znamo kako nam se to dogodilo. Mislim da skoro svaki put planiramo i onda uvijek zaboravimo! Tako je bilo i ovog puta. Možda na sljedećoj ploči! (smijeh)

Kako gledate na sve ovo što se događa u svijetu, u kojem je nažalost opet ženska perspektiva gurnuta u drugi plan, jer sva pažnja odlazi na namćoraste tipove koji bi prekrajali svijet i koji bi ratovali, ako već ne ratuju.
Cato: Meni je to užasno za gledati, a vjerujem i vama kao muškarcima (gleda na svu trojicu). Mislim da ne trebamo stati u onome što radimo i u što vjerujemo. Ne smijemo biti obeshrabreni. Mi sebe doživljavamo kao ljude iz kontrakulture, a ne iz establišmenta. Naravno da mi tu imamo samo glazbu i da se to ne doima nečim snažnim za djelovanje, ali mislim da je u našem osobnom slučaju to put.
Joost: Živimo u vrijeme poremećenih energija, posebno poremećenih i suprotstavljenih muških i ženskih energija. A glavna bit je da smo najjači kad su te energije usklađene i kad težimo harmoniji. No sad smo u vremenu kad su izuzetno izražena muška ega u supersilama, ali ja opet vjerujem da velika većina nas teži ljubavi i harmoniji i da ljubav mora pobijediti.

I ono što se isto u današnje vrijeme čini nezaobilaznim pitanjem je kakav je vaš stav prema umjetnoj inteligenciji? Je li to samo još jedan u nizu novih alata, ili nešto što će kompletno promijeniti sve?
Joost: Uvijek se priča o tome što je umjetnost. Ja mislim da umjetnost stvaraju umjetnici. Nekad je neka umjetnikova naizgled skica umjetnost, ali ne znam koliko je umjetničko djela slika koju je u slobodno vrijeme naslikao neki biznismen. Možda je to njegova terapija, možda je slobodno vrijeme, ali ne znam je li umjetnost. Tako nekako gledam i na umjetnu inteligenciju. Ona može biti alat u rukama umjetnika, a umjetnik će i s njom puno raditi da bi došao do onoga što želi. U tom njegovom radu je sadržana umjetnost. Istina je i da je se mnogi glazbenici boje na neki način, no mi smo bend sačinjen od ljudi koji svoju glazbu i sviraju, osim što je stvaraju. Možda je i dobro što se pojavila umjetna inteligencija, jer vjerujem da će ljudski faktor upravo u tome što radimo biti više cijenjen. Možda će organski, ljudski, pristup više dobiti na vrijednosti, jer za mene osobno dosta glazbe koja je nastala u posljednjih dvadeset godina i zvuči kao da ju je napravila umjetna inteligencija.
Možda dolaze bolja vremena za live bendove?
Cato: Pa da, treba vidjeti što će biti za par godina kad nastane zasićenje upravo time što sad ljude na neki način očarava jer je nešto novo, ali mislim da će se na kraju stvari promijeni i da će se ljudi ipak okrenuti ljudima.
Joost: Ali da, sam koncept umjetne inteligencije je pomalo zastrašujući, jer duh je izašao iz boce, više ga se ne može vratiti u nju. Možda će nas sve uništiti i proširiti se po cijelom svemiru i nastaniti na svaki planet na kojem će imati uvjeta za sebe. Možda će to biti posljednje što smo mi glupi ljudi napravili. Što opet možda i nije tako loše, bar smo nešto napravili, ako već nismo bili u stanju opstati (smijeh).