My Baby: Bez magije glazba je ništa, samo puke vibracije

Članovi nizozemske grupe My Baby nisu ni nakon dvosatnog zagrebačkog koncerta u Tvornici kulture održanog prošle nedjelje, bili umorni i neraspoloženi, dapače upravo suprotno, a što se tiče novinarskog iskustva, uvijek je najbolja vibra u backstageu gdje dolazi i dobra doza opušenosti tijekom razgovora nakon zadovoljstva održanog nastupa. Razgovor je započeo bluesom i Amsterdamom, a završio s Bobom Dylanom. Bolje nije ni moglo. Za Ravno do dna su pričali sestra i brat Cato i Joost van Dyck, te Daniel da Freez.

My Baby

Kako ste došli do ideje da svirate, ja ću ga nazvati, blues rave?

Cato van Dyck: Blues rave? (smijeh)

Daniel da Freez: Blues rave? Sviđa mi se taj naziv!

Pa nitko nije svirao nešto slično prije vas…

Cato: Dogodilo se spontano na jednom amsterdamskom ljetnom rave partyju koji nije bio baš isključivo rave party, jer su svirali i razni bendovi, među njima i mi.

Joost van Dyck: Mi smo ustvari počeli kao manje-više klasičan blues band. No iako smo imali pjesme i sami smo pokušali otkriti što možemo raditi s tim pjesmama jer su bile otvorene za interpretaciju. Upravo zbog te otvorenosti za interpretaciju smo imali nastupe na različitim mjestima. Svirali smo po jazz klubovima, na funk partyjima i rock festivalima. U jednom trenutku su nas pozvali na taj hippie trance festival na kojem je bilo više DJ-a nego bendova. Bilo je nekoliko pozornica, a sve su bile složene tako da su okrenute prema istoj publici. Kad smo zasvirali, par DJ-a za svojim pultovima je iz nekog razloga ušlo u naš groove. I mi i publika smo imali isti taj osjećaj da nitko nešto slično nije čuo prije toga. U početku je izgledalo kao da nam DJ-i miniraju nastup. Nitko nije znao što se događa. Nismo stali, već smo počeli interpretirati uz taj ritam i odjednom je sve zvučalo kao isplanirani nastup. Dakle svirali smo svoje pjesme, ali na taj trance način i publika je jednostavno poludjela od oduševljenja. Tad smo shvatili da nam se otvorila jedna potpuno nova dimenzija.

Cato: Mi nikad do tada nismo svirali nešto slično. Mislim, išli smo na rave partyje. Ako si u Amsterdamu, to ne možeš izbjeće (smijeh), ali ovo je i za nas bilo veliko otkriće.

Nekako se i čini da je to što vi svirate jedino moglo i biti stvoreno u Amsterdamu…

Cato: Da definitivno. Rave pokret je općenito dosta ukorijenjen kod nas već desetljećima. Party je uvijek ‘u zraku’ kad si u Amsterdamu. Vjerojatno i mi kao glazbenici podsvjesno djelujemo kroz taj ritam koji se uvijek može oplemeniti.

Cato, osim što pjevaš, istovremeno sviraš i bas i gitarske dionice na jednoj gitari koja je također istovremeno spojena i na bas pojačalo i gitarsko pojačalo. Kako si došla na tu ideju?

Cato: Zaboravio si da i Daniel i ja još imamo brdo pedala ispred sebe (smijeh). Imali smo basistu u početku, ali se nije uklapao u našu priču. Kad je otišao nismo željeli imati prazninu umjesto bas rezonanci. U početku sam eksperimentirala i preslagivala aranžmane čisto da nam probe ‘ne pate’ dok ne nađemo nekog drugog, no s vremenom sam se izvještila i to je i Joostu i Danielu postalo normalno. Tako da je na tome i ostalo. Shvatili smo da nam basist nije potreban. Naravno ne mislim da sam savršena u tome što sviram, ali mislim da dobro znam kad treba pojačati ‘kick’ ili neke druge dijelove u pjesmama. Zahvalna sam gitarskim pedalama koje mi omogućavaju takav način sviranja. S druge strane mislim da smo i zbog toga autentični, jer bas je prisutan, ali nije odsviran na način kako to basisti rade. Malo je neobično, ali, vjerujem, i prepoznatljivo.

Znači za profesionalnog basistu nema mjesta u vašem bendu?

Joost: Ona je profesionalna basistica u našem bendu (smijeh).

Koliko dugo sviraš gitaru?

Cato: Od kada postoji bend, dakle oko tri godine. No nisam krenula od nule. Cijeli život sviram violinu.

Daniel: Večeras mi se jako svidio tvoj violinski solo?

Cato: Da? Mislila sam da je zvučao malo spetljano.

Daniel: Ne, nipošto… Baš si pogodila vibru.

My Baby u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Element mističnosti u glazbi se do sada obično pokazao kao dobra stvar. Odakle vi crpite vaš voodoo?

Joost: Iz New Orleansa. Još kao djeca smo Cato i ja slušali puno blues ploča od našeg oca koji je imao opsesiju nabaviti sve što se valjda ikad snimilo na Delti. Koliko je tamo blues dio tradicije, toliko je i sve ono mračno što ga prati, posebice glazba New Orleansa. Kako smo upijali taj ritam, tako smo pokupili i taj voodoo štih. Primjera je puno, evo možda samo spomenuti Dr. Johna i sve je jasno. Tamo je i sama glazba voodoo. Glazba općenito u sebi treba nositi magiju. Bez magije glazba je ništa, samo puke vibracije.

Cato: Zar nije magija kad se napuni klub ljudima koji počnu plesati? Ako bend ne zna stvoriti takvu magiju, o čemu bi onda trebali pričati?

Vi otvoreno već samim početkom najavljujete voodoo obred. Tu najviše do izražaja dolazi Daniel sviranjem tzv. Voodoo štapa, što je ustvari letva na koju je zategnuta gitarska žica. To si sam konstruirao Daniele?

Daniel: Ta ideja mi je pala na pamet tijekom jednog pivskog festivala u Nizozemskoj.

Pretpostavljam da si gledao film „It Might Get Loud“ u kojem Jack White na sličan način radi instrument koji zvuči poput električne gitare…

Daniel: Ja sam išao na nešto starije izvore, vjerujem da je i on. U 1920-ima i 30-ima instrumenti su obično bili preskupi za mnoge bluzere na američkom jugu i oni su izrađivali instrumente od najrazličitijih predmeta iz svakodnevne upotrebe. Ja sam vidio fotografije koje datiraju iz tog vremena na kojima su napravljena glazbala od štapova od metli na način da je preko njih bila zategnuta jedna do dvije žica i to se popularno zvalo diddley bow. Otud je došla ideja za moj voodoo stick. Razlika je u tome što ja voodoo stick sviram dok stojim, dakle kao da je u pitanju violončelo ili kontrabas, dok se diddley bow obično svira da ga se drži u krilu kao lap stell. Konstruirao sam ga prije dvije godine i jednom iz zezancije odsvirao uvod koncerta i tad je rođena „Voodoo Ceremony“ kojom otvaramo koncerte.

Odrastao si na Novom Zelandu. Jesi li se tamo ‘inficirao’ bluesom? Postoji li i tamo neka blues tradicija o kojoj mi ovdje u Europi ne znamo gotovo ništa?

Daniel: Ima na Novom Zelandu dosta blues glazbenika, pogotovo slide blues svirača, no nisu oni utjecali na mene, već moj profesor bluesa u Amsterdamu. Za razliku od Cato i Daniela, meni je profesor otkrio ‘blago’ starih blues ploča. Dakle za mene je Amsterdam bila najvažnija blues Delta. Otac mi je Nizozemac, a majka Novozelanđanka, tako da sam stjecajem tih okolnosti živio na dvije strane svijeta. Što se tiče benda, kad sam se upoznao s Joostom odmah sam znao da smo na istoj valnoj duljini.

Tu dolazimo i do imena benda. Zašto My Baby? Mislim jako je jednostavno, no može biti i prilično ‘jeftino’ u isto vrijeme, ako znate na što mislim?

Joost: Razlog je vrlo jednostavan. Gotovo da nema blues pjesme u kojoj se ne spominje „my baby“. (pjeva) „I’m goin’ to my baby tonight“, „Where’s my baby…“ Jest da se taj termin kroz desetljeća izlizao od masovne upotrebe, no u osnovi je to jaka blues referenca. Referenca u samoj glazbi, nešto kao fiktivna osoba koja egzistira u samoj glazbi. Svi je znaju i nitko je ne zna.

Cato: I svi pjevaju o toj osobi. I to je mistično, zar ne?

Bob Dylan se također našao u vašoj glazbi. Svirate njegovu „Masters Of War“. Kako se on ‘zatekao’ kod vas i zašto baš ta pjesma?

Cato: Dylan je bio druga opsesija našem ocu. Dapače u dobi kad je bio srednješkolac bio je Dylanov imitator. Stalno je izvodio njegove pjesme.

Znači vjerojatno nema albuma od Dylana kojeg nema?

Cato: Apsolutno. Cijela jedna polica su ploče Boba Dylana! (smijeh) Odrasli smo uz glazbu Boba Dylana.

Joost: Način razmišljanja i način pisanja pjesama…mislim da smo to pokupili od njega i prije nego smo znali tko je uistinu on. „Masters Of War“ sviramo jer je antiratna pjesma. Bez obzira što dolazimo iz Nizozemske, svjesni smo da je rat svud oko nas i da se treba boriti da do rata ne dođe. Stihovi „Masters Of War“ su toliko jaki da ih jednostavno osjećamo. Nebitno je što mi osobno nismo iskusili rat, na kraju krajeva nije ni Dylan. U biti to tada je bio Hladni rat i ono što su svi proživljavali bio je konstantni strah, a sličan strah se sada uvlači u ljude diljem svijeta. Dylan je pjevao o onima koji stoje iza toga i koji uspostavljaju taj strah, bez obzira o kojem je konkretnom ratu riječ. Strah ljude tjera u borbu i to je nešto zbog čega treba biti uistinu ljut. To što je tada Dylan otpjevao u „Masters Of War“ mi danas jako dobro razumijemo i osjećamo.

Cato: Umjesto da se svi smire i počnu komunicirati i dalje se ratuje i uništava. To stvarno ljuti, jer uvijek stradavaju nedužni, a ne „Gospodari rata“. Naljutim se svaki put kad izvodim tu pjesmu, zato valjda naša verzija i jest agresivnija. Mislim da je ima smisla izvoditi dokle god će negdje postojati rat.

Saznajte više:

My Baby u Tvornici – najbolji voodoo obred koji glazbenik ili stroj može napraviti

My Baby ‘Shamanaid’ – Amsterdamski blues šamani

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X