Jerry Garcia, pokojni deda iz Grateful Deada, jednom je prilikom izjavio da je važno koji se tonovi ne odsviraju.
U subotu 26. lipnja 2021. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu ta je tvrdnja dobila svoju nadogradnju kod Srđana Sachera – njemu je (vjerojatno) bitno koje se pjesme ne odsviraju na koncertima. U Sacherovom slučaju to su bile „Totalno drukčiji od drugih“ i „Moja prva ljubav“, poznata i pod nazivom „Djevojke u ljetnim haljinama volim“. I jedna i druga su premijerno izvedene 1981. („Moja prva ljubav“) i 1989. („Totalno drukčiji od drugih“) koje su, bar po godinama izdavanja, uokvirile jedan od umjetnički najdinamičnijih perioda u Zagrebu svih vremena.
Nostalgičari za Vješticama u devedesetima bi možda spomenuli i „Kradljivce srca“, „Ti i ja“ ili „Saksofon i dva klavira“ – no niti to nije odsvirano na recentnom koncertu u sklopu Ljeta u MSU. Možda Sacher nije našao odgovarajući aranžman za njih, možda ih čuva za doček reprezentacije na Trgu kada osvoje Europsko prvenstvo u nogometu, a možda mu se i nije dalo svirati. Možda je moja krivnja što od Stonesa na koncertu očekujem „Jumpin’ Jack Flash“ i „Start Me Up“, pa tako i od Sachera postavljam nekakve muzičke želje koje mogu i ne moraju biti realne.
Znali smo i prije da je Srđan Sacher totalno drukčiji od drugih. On je jedinstveni pjesnik zagrebačkog asfalta koji je svojim umjetničkim radom uspješno povezivao humor i šarm zagrebačkih ulica i trgova, drskost rock’n’rolla, melodičnost međimurskih popevki i prijemčivost latinoameričkih ritmova. Njegove pjesme emitiraju toplinu bez rezervi, a kad je i cinik – Sacher to čini sa smiješkom, kao dijete kad svom frendu lupa čvrge.
Nakon gotovo četvrt vijeka autorske hibernacije Sacherovo reaktiviranje u modernoj muzici bio je jedan od većih događaja 2019. Sam album „Biser ambra jantar“ je pozitivno odjeknuo na sceni, a bend kojeg je skupio i dao mu ime po svom prezimenu je najblaže rečeno kompetentan. Postava koja je snimila „Biser Ambra Jantar“ je iznijela i ovaj koncert: uza Sachera kao basista i samozatajnog konferansjea večeri, sudjelovali su Filip Riđički kao vokal i frontman, gitaristi Miljan Bakić i Ivan Beuc, bubnjar Dragan Brkljačić, te udaraljkaš Tin Brkljačić. Potonji su otac i sin, a na koncertu je gostovao i mladi saksofonist Dejan Bakić (Miljanov sin).
aman kad je Sacher kao bend trebao svirati svugdje promovirajući svoj vrlo dobar novi materijal – dogodio se lockdown. To je Sachera i članove benda usporilo, no nadajmo se da će stvari doći na svoje mjesto. Nastup u MSU je počeo s „Da li su to bili topovi ili lupa moga srca“, a nastavilo se s rockerskom „60-65“. Na koncertu sastav je zvučao solidno, povremeno je Srđan Sacher bio pretjerano samozatajan, s druge strane, bilo je nekoliko trenutaka za vječnost, a bilo je trenutaka koji su stvarali upitnike iznad glave potpisnika ovih redova.
Prejake gitare na „Kako biti Indijanac, a da te ne istrijebe“ su lepršavu pjesmu gotovo uspješno pretvorili u gotovo slušljiv arena-rock broj. Zato su svoj obol koncertu dali saksofonist veteran Damir Prica Capri i flautist Leo Belsać – prvi je pjesmu „THC (Trula jabuka)“ učinio najukusnijom jabukom na svijetu, a drugi je to isto napravio s „Nema mjesta suzama“. „THC“ je posvećena novoj vlasti (uz nadu da neće biti kao stara vlast) i Gegi s Hvara, a „Nema mjesta suzama“ je bila dramaturški vrhunac ovog skoro dvosatnog koncerta.
„Mene nisi nikad volila“ i „Ljubav nema repete“ su ponovljene na bisu, i nakon svega – nije bilo mjesta suzama.